Utorak, 28. svibnja 2024.

Putopis Stjepana Odobašića: Veliko srce mame Warre

Početak je bio težak. Nisu imali potreban prostor, niti novaca, no Warra je bila uporna. Warrina priča ima sve elemente za snimanje prave hollywoodske drame u kojoj su ispremiješani ljubav, tuga, gubitak, teške dječje, životne priče, borba s korupcijom i tanzanijskom administracijom, no na kraju je pobijedila vjera u bolji svijet

- Oglas -

U sobu je ušla mala, tamnoputa, četverogodišnja djevojčica, crne i uređene kose, s tanko isprepletenim pletenicama na kojima su dominirali ukrasi. Široki osmijeh i blistavo dječje lice uklapali su se s crnom majicom na kojoj su se isticali platneni amblemi srca i leptira u intenzivnim bojama.

Kad je došla do mene pružila mi je ruku, dala poljubac u lice, zaželjela dobrodošlicu i počastila širokim osmijehom. Emocije su me preplavile. Isto je učinila sa svima iz naše grupe. Bili smo okruženi s 20 mališana različitih uzrasta. Na svakom koraku bili smo počašćeni prekrasnim dječjim osmijesima, pomiješanim s radoznalošću.

Sirotište Shalom u Tanzaniji
U sirotištu vladaju red i prijateljska atmosfera, a tučnjava među djecom nema // Foto: Stjepan Odobašić

Sjetio sam se izreke poznatog pjesnika Dantea Alighierija; ”Tri stvari su nam ostale od raja: zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči.”

- Oglas -

Prekrasnim i nasmiješenim očima ljubopitljivo nas gledaju. I zaista, osmijesi afričke djece jedni su od najljepših na svijetu…

SHALOM JE VELIKA PRIČA

Nalazimo se u sirotištu Shalom u Karatuu, malenom gradiću udaljenom do dva sata vožnje od Arushe i u blizini kratera Ngorongoro. Prolazimo pokraj višekrevetnih soba, starije djevojčice peru rublje na balkonskom dijelu. U dvorištu su žičanom ogradom ograđeni kokošinjci. Sirotište proizvodi svoju hranu. Obrađuju svoj vrt. Djeca su vesela, razigrana, no nema one uobičajene vreve i galame.

Smještamo se u fotelje poveće prostorije. Dvoje mališana se igra na podu prostorije. Vidi se da su djeca naučena na goste. Dio njih grli postariju gospođu koju zovu mama Warra. Sirotište su mama Warra i svećenik vlč. Nnko osnovali još daleke 2004. godine, a Shalom danas pruža utočište za 70-tak mališana iz ovog područja od najranije dobi pa do 15 godina.

Kako je počelo? Nnko i Wara 2003. godine posjetili su crkvu u Karatuu, te odsjeli u lokalnom hostelu. Sljedećeg dana su se planirali vratiti natrag, no tijekom noći Warra je čula neku lupnjavu pred vratima, otišla pogledati, a na pragu je našla bespomoćnog dječaka, starog svega nekoliko mjeseci. Uzela ga je u naručje, no morali su ga hitno odvesti u bolnicu, jer je beba bila pothlađena budući da je ostavljena po hladnoj kiši. Warra je dala liječnicima novac za liječenje, plakala, a još je bila tužnija kad su joj javili da je dijete za nekoliko dana umrlo. Taj događaj ostavio neizbrisiv trag na Warru, tako da je odlučila preseliti se u Karatuu i osnovala sirotište Shalom.

- Oglas -

Početak je bio težak, nisu imali potreban prostor, niti dovoljno novaca, no Warra je bila uporna. Započela je s troje djece u vlastitom domu, a zatim se preselila u drugu unajmljenu kuću s tri spavaće sobe u kojoj je bilo 15 djece, a onda je napornim radom i ušteđevinom od donacija, uspjela sagraditi sadašnje sirotište 2007. godine.

Warrina priča ima sve elemente za snimanje prave hollywoodske drame u kojoj su ispremiješani ljubav, tuga, gubitak, teške dječje, životne priče, borba s korupcijom i tanzanijskom administracijom, no na kraju je pobijedila vjera u bolji svijet.

Sirotište Shalom u Tanzaniji
Starije djevojčice svakodnevno peru rublje // Foto: Stjepan Odobašić

PROGON BLIZANACA I ALBINO DJECE

Mališani ljubopitljivo pogledavaju u moje foto-aparate. Pokazujem im snimke. Kontakt je uspostavljen. Sjedam do mame Warre i kažem joj s poštovanjem da je zaista lijepo sve što je napravila za ovu dječicu. Da nije nje, mnogi od njih ne bi imali šanse u životu. Mama Warra se smješka, no s lica joj ne nestaje osjećaj zbrinutosti zbog druge djece koja su prepuštena sama sebi, a takvih je zaista mnogo. Priča mi o sirotištu neke detalje. Hvali djecu da su dobra i poslušna.

Zahvaljuje se na donaciji cijele naše grupe, jer naš vodič Maj je organizirao kupnju hrane i igračaka za djecu, što se kasnije pokazalo kao pun pogodak.

Oko mame Warre se vrti djevojčica albino. Vesela je. Smije se. Zasigurno se već približava 15. godini. Sjetio sam se istinite i grozne priče o odnosu Afrike prema albino djeci.
Afrika se zaista ružno odnosi prema svojoj djeci, no unatoč tome dječji osmijeh sve pobjeđuje. Toliko je ružnih priča, povezanih s raznim vjerovanjima, praznovjerjem, u kojima su životnoj opasnosti posebno pogođena djeca. Priče su (pre)strašne.

Sirotište Shalom u Tanzaniji
Urednost je velika vrlina mališana // Foto: Stjepan Odobašić

Postoji vjerovanje da dijelovi tijela albino djece (i osoba) donose sreću i snagu. To je vjerovanje rašireno ne samo u Tanzaniji nego i okolnim afričkim zemljama. Osoba s albinizmom vrijedi od 4.000 do 75.000 dolara, a na stotine albino djece se ubija. Raširen je šverc s albinima, koji se moraju skrivati od ljudi. Vračevi u svojim ritualima žrtvuju ekstremitete albina, smatrajući da to donosi brzo bogaćenje i blagostanje. Ribari koji imaju amajliju od albina, vjeruju da će uhvatiti više ribe, rudari da će biti sigurniji, žene da će pronaći bogate muževe, a neki vjeruju u izlječenje od AIDS-a… Obitelji s albinom djecom su uklete. Priča o albinima najraširenija je baš u Tanzaniji.

Druga priča je još strašnija. Na meti praznovjerja su djeca blizanci. Ubojstva beba, najčešće blizanaca, prakticiraju brojna afrička plemena vjerujući kako su blizanci „demoni koji piju krv na spavanju“ i kako su „predodređeni da ubiju svoje roditelje“. Legendu o „blizancima demonima“ prenose s koljena na koljeno. Vjeruje se da je moć blizanaca jača od vračeva i čarobnjaka koji inače vladaju plemenima. Blizanci im predstavljaju prijetnju i zato ih ubijaju. U meni je bujica osjećaja: tuga, ljutnja, bijes i bezbroj pitanja. No znam odgovor. To je Afrika…

ZAPUŠTENO TANZANIJSKO ŠKOLSTVO

Djeca, zbrinuta u sirotištu, iznimno su draga, skromna, vrijedna, pametna, poslušna… Zaigraju se s najobičnijim čepovima od boca, grančicama drveća, krpicama, sa svime što nađu na otpadu. Lopte-krpenjače prave od najlona, krpe i špaga. Svađa i tučnjave nema.

U sirotištu se ustaje jako rano, već oko pet sati, a dan započinje čišćenjem i pranjem. Ona koja imaju „kumove“ idu u privatne škole (na engleskom jeziku), a ostala u državne škole u kojima je umjesto školskih torbi i knjiga, obvezni rekvizit motika i kosa, jer djeca nakon škole moraju raditi u poljima.

Sirotište Shalom u Tanzaniji
Spavaonice su prostrane i uredne // Foto: Stjepan Odobašić

U školu i vrtić ide se u uniformama koje moraju biti čiste i uredne, u suprotnom im ne gine šiba ili klečanje na kukuruzu u kutu učionice. Državne škole podsjećaju na skladišne prostore. Učionice su u mraku zbog komaraca, djeca sjede na starim drvenim klupama, a ona čiji roditelji ne mogu platiti mjesto na klupi, satima sjede na podu. Roditelji djecu šalju u školu najčešće iz jednog razloga, a on nije stjecanje obrazovanja, već jedan obrok kojeg im, vjerojatno ne bi mogli osigurati kod kuće! – tako cijelu priču opisuju nastavnici u školama.

Osnovno obrazovanje je obavezno i traje sedam godina. Većina učitelja daje svoje bilješke pojedinim učenicima koji ih pišu na ploču, dok ostali prepisuju. Učitelji za to vrijeme čitaju novine ili šeću razredom. Nema odmora, ide se iz nastavnog sata u novi sat. Fizičko kažnjavanje učenika je normalna stvar u Tanzaniji. Nema didaktičkih pomagala, općenito vrlo malo se ulaže u obrazovanje. U istoj učionici je 50-tak učenika, udžbenici dostupni vrlo rijetko, uglavnom kada im ih prije ispita posude sami nastavnici.

U pojedinim školama nema školskih ploča, pa su zidovi obojeni crnom bojom na koju nastavnici pišu kredom. Iako postoje inicijative za zabranu mlaćenja učenika, no ništa od toga. Učenici masnice “zarađuju” dnevno, čak i kada ne shvate matematički zadatak ili ako im je frizura neuredna. Iako su učionice relativno tihe i mirne, iza toga se krije se strah i od izražavanja vlastitog mišljenja. Jedno od desetero afričke djece umire prije pete godine života, a životni vijek je dobrano ispod 50.

Sirotište Shalom u Tanzaniji
Mama Warra je prošle godine uspjela smjestiti 70 mališana // Foto: Stjepan Odobašić

BROJNE KATOLIČKE MISIJE U TANZANIJI

Zašto je toliko ostavljene djece? Puno je razloga. U Tanzaniji je puno mrtvih u prometnim nesrećama. Kad pogine jedan roditelj, a to je najčešće otac, majka se ne može više brinuti za djecu, budući da je većinom otac zaposlen a majka je kućanica, pa nema prihode. Ostavši bez hranitelja, majka djecu napušta.

Alkoholizam je veliki problem, a tu stradavaju cijele obitelji. Djeca su zlostavljana, odlaze na ulicu prositi, kopaju po smetlištima tražeći hranu. Događaju se rane trudnoće, a u tom slučaju se djevojčica izbacuje iz škole, za sve krive dijete koje joj je uništilo život, a onda se takve bebe često ostavljaju u grmlju, u nadi da će se netko pobrinuti za njih.

Tanzanijski kršćani su jako dobri vjernici što pokazuju na nedjeljnim okupljanjima na svečanim misama na kojima se i pjeva i pleše. U crkvu se ide u najboljoj, „svečanoj“ odjeći.

U Tanzaniji postoje mnoge katoličke misije, a među njima su i hrvatske. Na periferiji Arushe je hrvatska katolička misija u Kisongu. Našim čitateljima je poznato da djeca imaju svoje kumove. Sa 100 eura godišnje dijete ima solidno školovanje, redovite tople obroke itd. Sjetimo se ovih mališana iz sirotišta Shalom, a i drugih brojnih sirotišta u Africi, a možda vas ova reportaža potakne da razmišljate o kumstvu, jer s malo novaca učinit ćete veliko djelo…

Sirotište Shalom u Tanzaniji
U Africi su najljepši dječji osmijesi // Foto: Stjepan Odobašić
Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti