Utorak, 16. srpnja 2024.

FOTO Reportaža iz doline jezera Eyasi u Tanzaniji: U gostima kod Bušmana i Datoga

Bušmani ne uzgajaju stoku, ne grade stalna utočišta, žive slobodno, nemaju frižider, ne poznaju struju, ne plaćaju porez, a najčešća je trgovina kada sa susjednim plemenima razmjenjuju sandale i neke manje artikle

- Oglas -

Drndamo se s mini-busom kroz oblake prašine, po cesti koja to i nije, prepuna je rupa, udubina, okružena grmljem iz kojeg prkosno, ali elegantno izranjaju ogromna stabla baobaba i po 30-tak i više metara visoka, s debelim stablima kojima je teško procijeniti koliko metara im je promjer. Pred nama je zabljesnula sva ljepota tanzanijske divljine.

Dan je sunčan, no srećom jutro je pa još nije prevruće. Pretpostavljam da je temperatura negdje blizu 30 °C. U podne će narasti na 35 °C a možda i više. Nakon polusatne vožnje od tanzanijskog grada Karatua i skretanja s glavne makadamske ceste ulazimo u područje obale jezera Eyasi, a naš vozač džipa, Masai Walter, skrenuo je među guste šikare i stabla baobaba.

Mladi Bušmani
Mladi Bušmani, ratnici iz plemena Hadzabe // Foto: Stjepan Odobašić

Zaustavlja džip te nas uvodi u prapovijest, život kakav su ljudi imali prije 10.000 godina. Na obalama jezera Eyasi u središnjem dijelu doline Rift, čeka nas novi doživljaj koji ćemo pamtiti do kraja života. Čeka nas susret s našim domaćinima Bušmanima, članovima plemena Hadzabe (Hadze, Hadžabe).

- Oglas -

ŽIVOT KAO U PRAPOVIJESTI

U hladu drveća dočekuje nas nekoliko ratnika a među njima i najstariji ratnik. Na čelu ima istetovirane linije od sitnih točkica. Preko ramena je ogrnut krznom majmuna pavijana. Srdačan je. Ratnici nam prilaze, a kad stranac dođe običaj je obavezno rukovanje sa svakim članom plemena. I oni nose krzno od pavijana, a neki imaju dio krzna i na glavi. Rukovanje je malo duže potrajalo.

Odobašić i Bušmanka
Stjepan Odobašić s pripadnicom plemena Bušmana // Foto: Zrinka Odobašić

Njihove kolibe su raštrkane, ali dobro kamuflirane u grmlju. Podalje su žene i djeca. Žene izrađuju nakit. Djeca su radoznala, nasmiješena, dolaze do nas i ljubopitljivo nas gledaju. Vidi se da su već naučeni na goste – turiste. Dječica su prekrasna, daju se primiti u ruke. S nama je prevoditelj, mladi Bušman koji nam priča o životu svojih sunarodnjaka. Bušmani govore vjerojatno jednim od najstarijih jezika na svijetu. Smatra se da je sličan jeziku kojim govore Bušmani u području pustinje Kalahari, a u njihovom kasnijem razgovoru primijetili smo one svojstvene ‘klikove’ (tko je gledao film ‘Bogovi su pali na tjeme’ dobro se sjeća njihovog govora). Bušmani inače žive u svojim kolibama koje su sagrađene od drvene konstrukcije te prekrivene korom baobaba i travom. Kolibe su male. Neki žive u stablima baobaba, a neki u špiljama.

Bušmani ne uzgajaju stoku, ne grade stalna utočišta, žive slobodno, nemaju frižider, ne poznaju struju, ne plaćaju porez, a najčešća je trgovina kada sa susjednim plemenima razmjenjuju sandale i neke manje artikle. Godinama žive u svojevrsnoj izolaciji, što ih je s jedne strane spasilo od epidemije HIV-a (u Tanzaniji je gotovo 5,7 % stanovništva zaraženo HIV-om od čega 10 % djece mlađe od 15 godina), no s druge strane to ima utjecaja na njihovu populaciju koja se stalno smanjuje. Pretpostavlja se da ih dolini jezera Eyasi živi blizu 2.000.

Poglavica Bušmana Baba
Stjepan Odobašić s poglavicom Bušmana kojeg zovu Baba // Foto: Zrinka Odobašić

Vrlo su vješti lovci a i nemaju drugog izbora, jer isključivo ovise od lova. Svakodnevno love babune, pavijane, ptice, antilope, na terenu prepunog trnovitog grmlja, zmija otrovnica i lavova. Lov na antilope i bivole započinje za vrijeme sušnog razdoblja kada dolazi do seobe životinja na ovo područje, jer ovdje ima vode. Žene sakupljaju razne šumske plodove, gomolje, korijenje i bobice. Vrlo su otporni na bolesti tako da do sada nije zabilježena nikakva epidemija. Ne pamte glad i ne sukobljavaju se sa susjedima. Kako su opstali svojevrsna je misterija. No nažalost životni im je vijek blizu 40 godina.

- Oglas -

PALJENJE VATRE NA PRIRODAN NAČIN

Okupili smo se oko ratnika koji nas upoznaju s njihovim oružjem. Arsenal se sastoji od lukova i strijela. Osim od drveta, neke strelice se rade od žirafinih tetiva. Dio strelica je otrovan, a dobiva se od grmova biljke Adenium coetaneum. Za različite životinje postoje različite strelice, a one s metalnim vrhom su za veće primjerke. Pokazuju nam kako se na prastari način pali vatra. Mladi ratnik trlja drveni prutić o drvenu podlogu i začas dobije žar kojeg ubacuje u suho lišće i vatra je zapaljena. Naročito je za paljenje vatre važno drvo commiphora čije lišće ujedno odbija komarce.

Paljenje vatre u Tanzaniji
Demonstracija kako se na prastari način pali vatra // Foto: Stjepan Odobašić

Dolazi maleni Bušman i u rukama nosi pticu veličine čvorka. Ptici je odrezana glava. Mališan baca pticu na žar i kad je perje izgorjelo i ptica bila ‘izroštiljana’ započinje svoj doručak. Pticu je pojeo u cijelosti. Demonstrirao nam je kako izgleda dječji bušmanski doručak.

Jedna grupa odlazi s Bušmanima u lov, a mi odlučismo ostati. Pitamo vodiča da li postoji kakva opasnost ako smo sami s njima, no odgovara da nema problema. Pita najstarijeg ratnika (pitamo ženu kako da ga zovemo, a ona nas poduči; baba=otac), on se nasmiješi i zadovoljno klimne glavom da bezbrižno ostanemo.

Dječica su dobra i radoznala. U torbi imam pakiranje Koestlinovih napolitanki. Nikad se ne zna što će ti u Tanzaniji ponuditi za hranu, a pokvariti želudac ili dobiti dizenteriju nije baš preporučljivo. Zato uvijek imam u torbi nešto domaće. Sažalio sam se nad mališanima pa izvadim vrećicu i odlučim dati napolitanke, no jedna od žena me upozori da će ona sve podijeliti. I zaista je ona bila vrlo temeljita i sva su djeca dobila podjednaki broj napolitanki.

Bušmani
U maloj kolibi živi, jede i spava 16 članova obitelji // Foto: Stjepan Odobašić

Prava plemenska solidarnost. Nikada nisam vidio da djeca s tolikim žarom i zadovoljstvom jedu voćne napolitanke (to je jako dobra reklama za bjelovarski Koestlin). Djeca su razdvajala vafel po vafel i lizali slatku kremu. Sve je strogo nadzirala ova Bušmanka. Zanimljivo je da je ona bila jedina vrlo, vrlo punašna u odnosu na druge žene Bušmana. Shvatili smo da i među ženama postoji hijerarhija u plemenu.

No napolitanke su ‘probile led’ i trenutno stvorile prijateljstvo. Sjedamo k njima a gospođu iz naše grupe uče kako se radi njihov nakit. Zanimljivo. Upoznajem mladu ženu koja mi kaže da joj je ime Hata. Hata također radi nakit. Ima izuzetno lijepe crte lica. Teško joj je odrediti godine. Pitam je gdje živi, a ona me vodi do svoje kolibe. Tražim dozvolu za snimanje i dobivam je. Ulazi u kolibu koja je jednostavno napravljena, na ‘podu’ nema nikakve podloge, ni lišća ni trave a sa strane vise samo dva zavežljaja. Hata je ponosna na svoju kolibu, smije se zadovoljno. Očaran sam ovom skromnošću i zadovoljstvom unatoč siromaštvu. Dajem joj dolar, a tada postaje još sretnija. Vraćam se prema grupi, a jedan mališan je već na rukama gospođe iz grupe. Zagrlio ju je naprosto se ne da od nje. Dječačić je zaista presladak..

Hata
Hata u svojoj skromnoj kolibi // Foto: Stjepan Odobašić

CRTANJE S MALOM HADZABE

Odlazimo pogledati ostale kolibe, no zanimljivo je da je Hatina koliba izvan „sela“. Pitam vodiča zašto je to tako, a on mi pojašnjava da Bušman, tek kada ulovi veću životinju ima tu privilegiju da mu koliba bude zajedno s drugima. Hatin suprug očito nije imao uspjeha do sada. A i nisam shvatio da Hata ima supruga. Godine joj je teško odrediti. Priča mi je malo čudna, jer sam vidio da Hata jedina nema djecu za razliku od ostalih žena. Da li odsustvo majčinstva podrazumijeva i njenu izoliranost iz sela, nisam mogao shvatiti. Uglavnom, priča o Hati mi je ostala nerazjašnjena.

Oko mene se mota desetogodišnja djevojčica, a budući da napolitanki više nije bilo, izvadim iz torbe novinarsku bilježnicu, te nacrtam mačku i zeca. Malena uzme notes i započne crtati. Nacrtala je na dlaku ono što i ja. Bila je zadovoljna, no stalno je išla za mnom i držala je ruku na mojoj torbi. Shvatio sam, želi još crtati. Poklonio sam joj novinarski notes i kemijsku olovku. Napisala mi je svoje ime, ja njoj svoje. Moje ime je prepisala ispravno. Udaljila se i sjela na jedan panj i cijelo je vrijeme crtala. Grupa se vraća iz lova, no nisu bili naročite sreće, samo dvije ptice su ulovili. Došao je i njezin otac, a ona mu ponosno pokazuje što je dobila od mene i što je nacrtala. Bušmani zatim plešu i pjevaju za nas, a dio nas se pridružuje plesačima. Atmosfera je odlična. Ratnici komentiraju lov. Nisu previše zadovoljni. Od Bušmanki dobivamo na poklon ogrlicu.

Mala Bušmanka uživala je u crtanju u novinarskom notesu // Foto: Stjepan Odobašić

Nekoliko zajedničkih snimaka i moramo dalje. Rastanak također uključuje pozdravljanje sa svakim. Bušmani su nas oduševili svojim načinom života, jednostavnošću i skromnošću. S njima su dva studenta, što je zaista lijepa novost, jer sav novac koji se dobije od turista odlazi za potrebe plemena među kojima je i školovanje Bušmana. Inače za vrijeme vladavine legendarnog predsjednika Juliusa Nyererea (iako nije predsjednik njegove slike i dalje vise na zidovima javnih ustanova) Bušmani su se suprotstavili njegovoj politici asimilacije, no Vlada je popustila, pustila ih je na miru, dozvolila im je lov, jer žive od toga (u Tanzaniji je lov zabranjen), a Bušmani su se pokazali kao jako dobri u zaštiti divljači od krivolovaca. Protiv ugriza zmije koriste biljku sansevieria.

Higijenska razina Bušmana nama je neshvatljiva, ne peru voće i povrće, meso bacaju polusirovo u žar i takvo jedu, a voda koju piju iz lokvi na zemlji nikako ne može biti zdrava, no unatoč svemu navedenom nikada ne pobolijevaju. Opraštamo se i krećemo dalje. Slijedi do kraja dana posjet susjednom selu kovača, plemenu Datoge.

DATOGE ŽIVE U POLIGAMIJI

Naš vozač Walter vrlo je ljubazan i daje mi različite informacije tako da saznajem puno toga o ovim ljudima. Isto tako pričaju mi i njegovi prijatelji Chris Nyagawa, Jonson Nakere i Lowayan Wolel. Pozdravljam ih sa: Šikamoo! A oni uzvraćaju sa; Marahaba! U Tanzaniji se mlađe osobe pozdravljaju sa Jambo! a starije sa Šikamoo! Naučivši dosta riječi na svahiliju postajem ponosan na sebe, ali vidim da je to našim vozačima izuzetno drago. Doznajem da Masai imaju jedno ime za strance a drugo kojim se koriste u svojoj sredini. Dobro govore engleski koji je službeni jezik u školama, a svahili je drugi jezik u Tanzaniji. Sunce sve više prži, sigurno je 35 °C. Srećom dobro smo opskrbljeni flaširanom vodom.

Poglavica Datoga
Poglavica Datoga s jednom od dvije supruge // Foto: Stjepan Odobašić

Walter je parkirao džip u hladu. Pred nama je koliba ograđena trnovitim grmljem koje sprječava ulazak divljih životinja, a time čuva stoku. Dočekala nas je 15-člana obitelj Datoga. Svi su se postrojili u znak dobrodošlice s puno osmijeha i srdačnosti. U obitelji brojčano dominiraju žene. Datoge su pleme koje predstavlja veliku nepoznanicu u smislu jezika i podrijetla. Smatra se da govore jezikom Nilota (plemena u Sudanu i Zapadnoj Etiopiji) Nazivaju ih još Sukuma i Taturu. Oni su vrsni majstori kovači i poljoprivrednici.

Riječ je ponosnim ljudima, posebno poznatim kao izvrsnim ratnicima. Datoge su srasle s prirodom, sa skhukhama (odorama) u raznim bojama. Mladići iz plemena godinama su se dokazivali time što su morali ubiti neko živo biće ili čovjeka, ili lava, slona, bivola, osim naravno pripadnika Datoga. Walter mi pojašnjava da ih Tanzanijci smatraju divljacima (!?), da su primitivni (?!). Naime njihove higijenske navike su zaista na vrlo niskoj razini, pa je mortalitet dojenčadi vrlo visok. Nije mi jasno kako ne obolijevaju zbog vode koje je ponajprije sve drugo, a ne za piće. Zanimljiv je njihov pogrebni ritual koji traje godinu dana. Pri ritualima piju pivo od meda.

Datoge pružaju veliki otpor obrazovanju i ne prihvaćaju nikakav moderan razvoj. Svega 1 % Datoga je pismeno. Sa susjedima su vrlo često u svađama, što dokazuje njihovu ratobornost. Kad je riječ o poligamiji koja je uvelike prisutna u Tanzaniji, često se pretjeruje s brojem žena. Walter mi je rekao da danas dolazimo kod Datoga čiji poglavica ima devet žena, no to nije ništa čudno, jer u broju žena prednjače Masai. Idealna obitelj u Datoga je poligamna, a među ženama postoji hijerarhija. Datoge žive u klanovima, a žene se sa ženama izvan klana. Postoji vijeće starješina koji su zakonodavna vlast i određuju kazne na prijestupnike. Sve nesuglasice obavljaju među sobom. Policija se pravila ne poziva.

PREKRASAN NAKIT ŽENA DATOGA

Pred nama je bila velika obitelj s puno žena, što starijih što mlađih. Domaćin nas je pozdravio, a zatim smo ušli u poveću kolibu koja se sastoji od dvoje prostorije gdje su nam demonstrirali meljavu brašna. U kolibi je zagušljivo i nije mi bilo jasno kako u njoj boravi i spava svih 15 članova obitelji.

Nedaleko kolibe je ‘kovačnica’ iz prapovijesti u kojoj dva mladića rade metalnih nakit, vrhove strijela i koplja. Vrlo su vješti. Dobivam dozvolu za snimanje. Poglavici je izgleda bilo dosadno s društvom u kolibi pa dolazi k nama zajedno s vodičem. Pitam ga da li zaista ima 9 žena, a on se smije i odgovara da ima samo dvije. Ostalo su kćerke i unuke. Shvatio sam da su dvoje mladih kovača članovi obitelji. Poglavica mi nudi kupnju nakita, a nakon što odbijam, nezadovoljno reagira. I Datoge su podlegli poimanju nas turista i gledaju nas kao ‘hodajuće dolare’. Turizam čini svoje i predstavlja značajan prihod. Cijela obitelj dolazi u ‘kovačnicu’ i sjeda na drvene klupe. Vruće je. Žene su ukrašene i imaju kružne tetovaže na licu, te probušene resice na ušima u koje je također umetnut nakit.

Nakit
Supruga poglavice Datoga pokazala je svu raskoš svog nakita // Foto: Stjepan Odobašić

Starija gospođa, glavna žena, zaista je impresivno okićena, shukha joj je u šarenim bojama. Do nje sjedi njezina kćerka. Primijetio sam da ona nema probušena uha i tetovaže na licu. Pitam je zašto nema; ona se u prvi mah nasmije, a zatim reče da to ne želi. Primijetio sam svojevrsnu prezrivu reakciju na pomisao da mora biti tako ‘urešena’. Mladi kovači nam pokazuju svoje umijeće. Graške znoja na njihovim licima govore da im je vruće, iako su naviknuti na jako sunce. Jedan ima kožnati mijeh kojim raspiruje vatru. Mijeh je probušen sa svih strana pa se bojimo hoće li uopće izdržati do kraja prezentacije.

U dvorištu u hladu drveta spava mala beba Datoga. Preslatka je. Sunce nemilosrdno prži. Nažalost dan je pri kraju. Vraćamo se u Karatu, puni dojmova. Bušmani i Datoge su nas uveli u neki drugi, zaboravljeni svijet gdje je očito koliki je zdrav suživot s prirodom. Bušmani i Datoge svojim primjerom pokazuju da siromaštvo stvara sretniji i zahvalniji pristup životu, jer svaka sitnica znači radost, a to je ono što smo mi Europljani zaboravili.

Shvatio sam da po povratku kući više ništa neće biti isto, jer naučili su me skromnosti, osmijehu i opuštanju.

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti