Depresija predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem te je jedna od najraširenijih bolesti današnjice koja utječe na cjelokupni život osobe.
Razdražljivo raspoloženje, osjećaj krivnje, iscrpljenost, neodlučnost, bezvoljnost, osjećaj bezvrijednosti, nemir i nesanica samo su neki su od simptoma karakterističnih za depresiju, a koja onda može potaknuti i razvoj nekih drugih bolesti.
Mentalni poremećaji su u porastu u cijelom svijetu kod svih dobnih skupina, a depresija i anksioznost su najčešći psihički poremećaji.
Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije oko 280 milijuna ljudi u svijetu ima depresiju.
O tome kako se nositi s depresijom, kako si pomoći i kada zatražiti stručnu pomoć razgovarali smo s profesoricom psihologije i psihoterapeutkinjom Ninom Hrenić, vlasnicom prve privatne psihološke prakse iz Koprivnice.
Koji su simptomi depresije? Što ju karakterizira?
Depresija je poremećaj raspoloženja kojeg karakterizira sniženo, tužno, isprazno ili razdražljivo raspoloženje, gubitak volje, inicijative, energije i interesa za svakodnevne aktivnosti, nesposobnost uživanja u ranije ugodnim aktivnostima, osjećaj krivnje, besperspektivnosti, beznađa i besmisla koji mogu postati toliko intenzivni da se jave i suicidalna razmišljanja i pokušaji. Ove simptome često prate i promjene u apetitu (smanjen ili povećan apetit) koje dovode do značajne promjene tjelesne težine (značajan gubitak težine bez dijete ili dobivanje na težini), promjene u ritmu spavanja (nesanica ili pretjerano spavanje), stalan umor i osjećaj iscrpljenosti, problemi s koncentracijom, pamćenjem, neodlučnost, nesposobnost donošenja odluka.
Kako znati da bolujemo od depresije?
Svi se ponekad osjećamo tužno, neraspoloženo i bezvoljno, no ono što razlikuje prolazno neraspoloženje i depresiju kao klinički poremećaj koji zahtjeva stručnu pomoć, pa i uzimanje lijekova, duljina je trajanja ovih simptoma te koliko oni utječu na radno, socijalno ili osobno funkcioniranje osobe. Kada ove poteškoće uzrokuju klinički značajnu patnju ili oštećenje u socijalnom (na primjer osoba izbjegava kontakte s drugim ljudima, socijalno se izolirala i povukla od svih), radnom (ne obavlja posao jednako efikasno kao prije, usporena je, zaboravlja, teško se koncentrira na zadatke) ili drugim važnim područjima funkcioniranja tada govorimo o depresivnom poremećaju.
Depresivni poremećaj se pojavljuje u dva oblika: depresivna epizoda koja se javlja jednom, a jačina i karakter simptoma određuje njezinu težinu (blaga, srednje teška, teška bez psihotičnih simptoma ili teška s psihotičnim simptomima ) i povratni depresivni poremećaj u kojem se depresivne epizode ponavljaju, a koje isto tako mogu varirati u težini.
Depresiju valja razlikovati od tugovanja (žalovanja) nakon gubitka bliske osobe gdje je tuga te prevladavajući osjećaj praznine i gubitka uobičajen, prirodan proces koji slijedi nakon gubitka i ne treba ga patologizirati jer je tugovanje prirodan proces zacjeljenja.
Depresija je danas globalni javnozdravstveni problem, pogađa ljude svih dobnih skupina. Kako to objašnjavate?
Mentalni poremećaji su u porastu u cijelom svijetu u svim dobnim skupinama, a depresija i anksioznost su najčešći psihički poremećaji. Očito je da suvremen način života praćen brzim razvojem tehnologije ne prati i porast zadovoljstva i dobrobiti kod ljudi.
Psihosocijalni kontekst svijeta u kojem živimo u 21. stoljeću značajno se promijenio u posljednjih 50-60 godina – od kolektivizma prema individualizmu, od optimizma 50-ih, prema pesimizmu 2020-ih, od ekonomskog prosperiteta do nestabilnosti, od obećanja vječnog mira do prijetnji Trećim svjetskim ratom, od analognog prema općoj digitalizaciji, infodemiji, prijetnji o kataklizmi planete na kojoj živimo te hipertrofiji tjeskobnosti.
Globalizirani, postpandemijski svijet u kojem živimo donosi pred nas nepredvidljivost i nesigurnost što nas sve koji u njemu živimo stavlja u svakodnevne izazove s kojima se ranjivije osobe ne uspijevaju uspješno nositi.
Depresija danas predstavlja ozbiljan globalni javnozdravstveni problem jer ona narušava i tjelesno zdravlje, skraćuje život, smanjuje radnu učinkovitost, negativno utječe na obiteljske i socijalne odnose.
Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, oko 280 milijuna ljudi u svijetu ima depresiju. Procjenjuje se da oko 3,8 posto stanovništva ima depresiju, uključujući 5 posto odraslih (4 posto među muškarcima i 6 posto među ženama) i 5,7 posto osoba starije životne dobi.
Za Eeuropsku uniju procjena je čak i viša, oko 7,2 posto populacije. U Hrvatskoj od depresije boluje gotovo 170.000 ljudi, što su ogromne brojke, a nakon pandemije COVID-19 primjetno je i pogoršanje mentalnog zdravlja mladih, pri čemu je uočen značajno porast depresivnosti i anksioznosti.
Kada i gdje potražiti stručnu pomoć?
Kada depresivno raspoloženje (osjećaj tuge, razdražljivosti, praznine, besmisla, bezvoljnost) traje većinu dana gotovo svaki dan, sveprožimajuće je i utječe na sve aspekte života – odnose s prijateljima, obitelji, zajednicom, negativno utječe na posao ili učenje, i traje najmanje dva tjedna, tada bi trebalo potražiti stručnu pomoć od obiteljskog liječnika koji će osobu uputiti stručnjaku za mentalno zdravlje – psihijatru, psihologu, ili samostalno zatražiti pomoć ovlaštenog psihoterapeuta koji će procijeniti stupanj težine simptoma i potrebu za psihofarmakoterapijom, odnosno liječenje lijekovima.
Kako se nositi s depresijom?
Važno je prepoznati o čemu se radi – depresivnom raspoloženju koje je kratkotrajno i prolazno, povezano s problemima s kojima se aktualno suočavamo u životu ili prolazimo kroz proces tugovanja nakon nekog gubitka ili se pak radi o depresivnoj epizodi koja traje i narušava naše opće funkcioniranje. O čemu god da se radi, dobro je razgovarati o tome s osobama od povjerenja jer mi smo društvena bića i potreban nam je kontakt s drugim ljudima. Ponekad samo dijeljenje poteškoća kroz razgovor s osobom koja nas sluša, suosjeća s nama i razumije nas, može biti ljekovito. Ponekad je potrebna stručna pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje pa i lijekovi.
Ne smijemo zaboraviti da smo mi ljudi cjelovita bića i ne možemo se brinuti o psihičkoj dobrobiti bez da se pobrinemo i za tjelesno zdravlje, a to znači da vodimo brigu o zdravoj prehrani, kretanju, boravku na svježem zraku i u prirodi. Dokazano je da promjenom načina života možemo mijenjati i naše psihičko stanje. Zna se da kod blagih do umjereno teških oblika depresije, aerobna fizička aktivnost (hodanje, trčanje, aerobik, ples) djeluje jednako učinkoviti kao i antidepresivi.
Osobno su mi vrlo zanimljiva novija znanstvena istraživanja koja povezuju naš mikrobiom s psihičkim zdravljem jer su crijeva direktno i dvosmjerno povezana putem nervusa vagusa s našim mozgom pa disbioza te posljedična stanja kronične upale u tijelu mogu dovesti i do narušavanja psihičkog zdravlja, depresije i anksioznosti. Možda ćemo u budućnosti takva psihička stanja moći uspješno tretirati ne antidepresivima, već ciljanim probioticima, psihobioticima.
Važno je razumjeti da se depresivnoj osobi može pomoći, depresija je izlječiva, postoje različiti načini da se pomogne – savjetovanja, promjene načina života, psihoterapije i lijekova. Ponekad čujem od svojih klijenata strah da ne žele uzimati antidepresive zbog straha da će ih morati doživotno uzimati, što je potpuno netočno. Zbog neznanja, pogrešnih stavova, uvjerenja i predrasuda, velik dio depresivnih osoba ne traži stručnu pomoć ili predugo čeka, nadajući se da će problemi nestati, sami od sebe.
Antidepresivi – koliko pomažu?
Antidepresivi su prvi izbor liječenja teških oblika depresije, dok se kod umjerene depresije kombiniraju s psihoterapijom, a kod kliničke slike blage depresije psihoterapija može biti dovoljna ili se antidepresivi daju kroz kraće vrijeme.
To su lijekovi čije djelovanje nije trenutno već se željeni učinak postiže kroz dva do osam tjedana terapije primjenom adekvatne doze. Kao i svi ostali lijekovi, mogu imati nuspojave, poput sedirajućeg učinka koji se doživljava kao neugodna i onesposobljavajuća nuspojava ili hipnotskog učinka, zato je važno u suradnji s liječnikom odabrati za određenu osobu adekvatan antidepresiv u pravoj dozi.
Postoji li urođena predispozicija za razvoj depresije?
Postoje brojne teorije o nastanku depresije koje na različite načine tumače nastanak depresije. Suvremene teorije objašnjavaju razvoj psihičkih poremećaja pa tako i depresije kroz biopsihosocijalni model. Dakle, može postojati genetska predispozicija za razvoj depresije koja se može ili ne mora ostvariti ovisno o psihološkim karakteristikama osobe te socijalnom okruženju u kojem osoba živi (obiteljski odnosi, prijatelji, partnerski odnosi, psihosocijalna klima na radnom mjestu…).
Utjecaj tjelovježbe i nekih drugih aktivnosti na osobe koje se bore s depresijom?
Mi smo stvoreni da se krećemo i ovaj suvremeni, sjedilački način života ne utječe loše samo na naš mišićni, koštani ili krvožilni sustav, već negativno utječe i na psihičku stabilnost. Poznato je da dragovoljna fizička aktivnost, poput vježbanja, plesa i vrtlarenja povećava u našem tijelu razinu neurotransmitera koji dovode do dobrog raspoloženja.
Tjelovježba zasigurno neće riješiti probleme zbog kojih depresiramo, ali će nam pomoći da se bolje osjećamo. Kada se bolje osjećamo i naše kognitivne funkcije su bolje pa je veća vjerojatnost da se domislimo nekih boljih rješenja problema s kojima se suočavamo. Osim toga, tjelesna aktivnost je jedan od najučinkovitijih načina smanjivanja stresa, a kronični stres posljedično dovodi do depresivnosti i anksioznosti.
Pomaganje drugima i volontiranje isto tako dokazano djeluje pozitivno na smanjenje depresije jer proširuje perspektivu gledanja na svoje probleme, a pomažući drugima i mi se osjećamo bolje.
Treba li otvoreno govoriti o depresiji i organizirati više kampanja i radionica na kojim se govori o depresiji?
Naravno. Važno je kontinuirano raditi na destigmatizaciji mentalnih poteškoća jer još uvijek postoje predrasude o njima. Biti depresivan i zatražiti stručnu pomoć nije znak slabosti, već naše snage i mudrosti prepoznavanja da nam je teško i da ne možemo sami dalje. Zato postoje stručnjaci koji o tom području imaju znanja, metode, lijekove koji nam mogu pomoći. Ni ja sama ne popravljam auto – zatražim pomoć automehaničara koji je za to stručan.
Na mentalnom zdravlju važno je raditi od najranije dobi, kroz cijeli život. Bilo bi lijepo kada bi se tijekom obrazovanja učilo djecu životnim vještinama rješavanja problema, prepoznavanja i upravljanja emocijama, rješavanju sukoba, razvoju samopouzdanja, empatije….
Danas je uvriježeno mišljenje kako se ljudi vesele tuđoj nesreći? Treba li skrivati svoje probleme?
Ne smatram da je uvriježeno mišljenje kako se ljudi vesele tuđoj nesreći. U ljudskoj prirodi je potreba za suradnjom i pomaganjem jer mi smo društvena bića i ne bismo kroz evoluciju opstali sami, za preživljavanje nam trebaju drugi ljudi. Istina da se kultura i društveno okruženje promijenilo – od kolektivnih kultura okrenuli smo se individualizmu i svakodnevno svjedočimo kamo nas je to odvelo – od porasta nezadovoljstva i psihičkih poteškoća do globalne prijetnje uništenja planete na kojoj živimo.
Isto tako, svjedočimo da kada se dogode izvanredne situacije, poput potresa, ljudi pomažu, svjedočili smo da su se i sami organizirali u pružanju pomoći, prikupili pomoć, odvezli je, pružali pomoć, volontirali. Kada su humanitarne akcije za pomoć oboljelima, redovito je velik odaziv. Dakle, ne stoji tvrdnja da se ljudi vesele tuđoj nesreći.
Ima puno nesretnih i frustriranih ljudi koji svojim komentarima na društvenim mrežama mogu ostaviti dojam da je takvih puno, no oni su manjina. Najčešće oni koji ne misle negativno, ne ostavljaju nikakav komentar jer se bave svojim životom, a ne žive kroz tuđe živote.
Ne mislim da o svim svojim problemima trebamo svima govoriti, kao ni to da ih treba sakrivati. Valja razmisliti što ili tko nam može pomoći. Razgovarajući o svojim problemima s bliskim osobama, mi se približavamo, dijelimo svoje unutarnje svjetove s onima koji su nam važni što osnažuje odnos.
A uvijek se možemo obratiti i stručnjaku.
Osjećaj bezizlazne situacije, suicidalne misli, osjećaj bezvrijednosti i manjak samopouzdanja kod osoba s depresijom. Mogu li si osobe s depresijom i same pomoći?
Sami si možemo pomoći uglavnom u početnoj fazi razvoja depresivnih simptoma te kod blažeg oblika. Kada su teškoće intenzivne, a depresiju između ostalog karakterizira manjak energije i inicijative ili kada se jave suicidalne ideje ili planovi, tada svakako treba zatražiti pomoć stručnjaka ili u kriznim situacijama nazvati Centar za hitna stanja i prevenciju suicida.
Koliko je bitna podrška obitelji, prijatelja…?
Evo to bi bila i poruka za kraj – u svojoj borbi niste sami, pomoć postoji, depresija se može izliječiti. Ako osjećate da ste u svojoj ‘borbi s depresijom’ zaglavili, nekako zapeli, obratite se s povjerenjem stručnjaku, zatražite profesionalnu pomoć, to je znak snage i mudrosti da prepoznajete da dalje ne možete sami.
Doista vjerujem da svatko od nas može naučiti odabrati neka drugačija ponašanja uz koja će se osjećati bolje u okolnostima u kojima živi.
*Ovaj članak donosimo u sklopu projekta ‘Klikom do zdravlja’ koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
