Nedjelja, 25. veljače 2024.

Putopisna reportaža Stjepana Odobašića: Madeira – otok vječnog proljeća

Posebna vrsta malih banana vrlo je ukusna, no možete ih jesti samo na Madeiri jer ne podnose transport. S plantažama banana su se srasle brojne terase vinograda. Svaki pedalj, svaka terasa je obrađena. Turizam i poljoprivreda ovdje su u uspješnoj simbiozi

- Oglas -

Toliko epiteta, koliko sam ih zapisao za Madeiru čuo sam za rijetko koji otok. Otok „vječnog proljeća“, „otok s blagom“, „cvjetni vrt Atlantika“, „cvijet oceana“, „atlantski botanički vrt“, „biser Atlantika“ i ono najučestalije; „raj na zemlji“.

Svatko ima svoju predodžbu kako izgleda raj na zemlji, no moja „madeirska“ bila je vrlo upečatljiva. Već pri prvom susretu s ovim prekrasnim otokom obuzme vas osjećaj pustolovnosti, nesvakidašnjosti, preplavljeni ste divljenjem nad ljepotama božjeg stvaranja (adrenalin vam raste na svakom koraku).

A što je drugo (uz brojne svjetske pustolove) mogao reći i naš Mladen Šutej nego; Madeira je nešto najljepše što je priroda stvorila, a ljudska ruka je bila pažljiva i nije upropastila. Madeira je prava rapsodija i igra brojnih i neobičnih kombinacija boja, strmih stijena, prekrasnih zelenih šuma, a strme obale uranjaju u neobično plavetnilo Atlantskog oceana. Gledam ovu posebnu boju mora, mješavinu, plavog, tirkiznog… Cijeli otok mi je nalikovao prekrasnom smaragdu koji izvire iz mora. I zaista isplatilo se doći na Madeiru, a otići sa žaljenjem što nismo mogli ostati dulje.

- Oglas -

KAKO JE OTKRIVENA MADEIRA?

Do Lisabona nam je trebalo 2,5 sata leta (cca. 3.000 km), a od Lisabona do 1.000 kilometara udaljene Madeire još dva sata. Udobno smo sletjeli na aerodrom čiji se jedan dio nalazi na stupovima. Nakon brojnih avionskih nesreća u kojima su avioni završavali u moru odlučeno je da se produži pista. Rekli su nam da ovdje avionima upravljaju samo najiskusniji piloti jer je teren brdovit i nema dovoljno ravnice za slijetanje.

Stare madeirske kućice u Santani // Foto: Stjepan Odobašić

Odmah sam pomislio kako je tek bilo starim Portugalcima, koji su imali teške borbe s olujnim valovima dok su otkrili ovo otočje. Priča se nalazi u svim turističkim vodičima, a veže se za portugalske kapetane Joãoa Gonçalvesa Zarcoa i Tristãoa Vaza Teixeiru. Portugalski kralj Henrik Pomorac, poznat po nadimku Henrik Navigator naredio je floti posebno projektiranih brodova da krene u otkrića novih zemalja, no dva kapetana i njihova posada nisu “imali sreće”. Na pučini ih je iznenadila oluja, odbacila od planiranog itinerara, no u najkritičnijim trenucima ipak su ugledali ispred sebe kopno, otok, svoje utočište, koje su nazvali Porto Santo (Sveta luka).

Zarco se vraća u Portugal mučen sumnjom da u blizini postoje još neotkriveni otoci… i bio je u pravu. Vraća se. Unatoč neljubaznim atlantskim valovima i snažnim strujama, doplovili su do mjesta s kojeg je jednog dana mornar s jarbola povikao; Madeira! Madeira! On je ugledao guste šume, a budući da na portugalskom Madeira znači drvo, nazvali su ga tim imenom. I tako je otkrivena Madeira. Pričica ima još. Jedna govori da su Madeiru otkrili stari Feničani, a Plinije Stariji spominje Grimizne otoke. I tu se uplela priča o Kolumbu koji je na Porto Santo došao 1478. godine i „spetljao“ se s guvernerovom kćerkom (ma istu priču čuo sam i na otoku La Gomera!).

Dakle Madeira je otkrivena prije više od 600 godina prije nego što smo mi, “Koprivničanci” došli na ovo putovanje. Putovanje je sponzorirala turistička agencija Jumbo tours.
No otok je doživio i svoje drugo “otkriće”, jer ponovno su ga otkrili europski bogataši pred gotovo 100 godina. Započelo je s gostima starije dobi, no danas su turisti na Madeiri svih dobnih skupina. Na Madeiri danas radi 120 hotela, a niti jedan nije ispod 4****.

- Oglas -
Prekrasan botanički vrt u Funchalu // Foto: Stjepan Odobašić

MADEIRA – BOTANIČKI VRT

Otok Madeira je najveći otok u skupini, s dužinom od 57 km i širinom od 22 km, a najviša točka na otoku je Pico Ruivo, visine od 1.862 metara. Cijeli otok je zapravo jedan botanički vrt. Velike šume lovora i eukaliptusa zapravo su “pluća” otoka, kroz koje se isprepliću “levade”, kanali za navodnjavanje dugi tisuće kilometara. Levade su “žile” otoka, uz njih su uređene pješačke staze, a brojni slapovi nisu samo praznik za oko, nego putnicima daju svježinu. Temperatura je uglavnom 22 ºC (nikada ne prelazi 25 ºC), dakle vječno proljeće, no vlaga daje poseban ugođaj, a kreće se od 80 do 90 posto. Temperature mora uglavnom su 22 ºC.

Otok i vrhovi planina su često u zagrljaju magle i sumaglice, pa se na trenutak osjećate kao da ste u nekom dijelu Afrike, a ne u okruženju mediteranskog ugođaja. I još, kad se vozite po bajkovitim serpentinama (ceste su im odlične) i prolazite pokraj velikih i stepenastih plantaža banana, onda cijeli dojam postaje još upečatljiviji. Naš rent a car auto Opel je sasvim novi, no od stalnog kočenja po strmim serpentinama kočnice su se ugrijale, na što me je upozorio miris pregrijanog materijala. Bio je to signal da moramo stati na više mjesta, što nam nije bilo teško.

Posebna vrsta malih banana vrlo je ukusna, no možete ih jesti samo na Madeiri jer ne podnose transport. S plantažama banana su se srasle brojne terase vinograda. Svaki pedalj, svaka terasa je obrađena. Turizam i poljoprivreda ovdje su u uspješnoj simbiozi.

Strmi obronci Madeire, a na vrhu je stadion // Foto: Stjepan Odobašić

STADION NA VRHU PLANINE

Nakon iskrcavanja na aerodrom na stupovima doznajemo još jedan raritet. Zbog visokog terena i strmih litica, Madeirani su stadion također sagradili na vrhu jedne od planina. Šalili smo se kako je teško navijačima doći na utakmicu. Nogomet je najpopularniji sport, a kako i ne bi jer, Cristiano Ronaldo je najpoznatiji i rođeni Funchalac. Njegovu priču o Manchester Unitedu i Realu već dobro znate. Madeirani njegovo ime izgovaraju Krištianu Ronaldu, a na svakom mjestu možete kupiti suvenire s njegovim likom ili majicom.

Inače od madeirskih nogometnih klubova u elitnoj portugalskoj nogometnoj ligi igraju dva prvoligaša, Maritimo i Nacional. Izuzetno sam zadovoljan jer je s nama kolega novinar i vodič Fernando koji je cijelo vrijeme bio na raspolaganju i vrlo dobro je odradio svoj posao. Od aerodroma do glavnog grada Funchala (čitaj Funšal) ima 15 kilometara, a već na prvom koraku vidimo mnogo tunela. Kažu da ih na Madeiri ima oko 200 i ubrzo se smještamo u odličan hotel. Grad je dobio ime po biljci komorač (na portugalskom funšo) a broji 140.000 stanovnika (cijeli otok ima 240.000 stanovnika). Kad sam kasnije Funchal gledao sa strmih padina učinio mi se kao prostrt, šareni tepih sve do luke i do mora, načičkan kućama na brežuljcima i okićen cvjetnim vrtovima. Gotovo svakodnevno, nismo mogli odoljeti a da se od hotela ne prošećemo do luke i do središta grada. Zrak je poseban, klima ugodna, kišu nismo imali.

Katedrala u Funchalu iz 15. stoljeća izgrađena u stilu manuelizma // Foto: Stjepan Odobašić

EGZOTIČNA TRŽNICA

Posjećujemo katedralu iz 15. stoljeća na prostranom trgu, čiji je svod izgrađen od čuvene madeirske cedrovine, a ima baroknu kapelicu Sacramento s oltarom u zlatu. Poznati stil manuelizam zaista je veličanstven. Na trgu je i zgrada bivše carine koja je pretvorena u rezidenciju regionalne skupštine.

Stisnuti jedan uz drugi, ispred nas su se nanizali kafići te parkovi s egzotičnim cvijećem (tu su brojni primjerci rijetkih biljaka koji su doneseni iz raznih krajeva svijeta). Tržnica Mercado dos Lavradores je mjesto koje svakako morate posjetiti u Funchalu. Bogata je različitim egzotičnim voćem, cvijećem. Bili smo pred praznik Sv. Ivana koji se na otoku raskošno slavi. Brojne mirodije za pripravu jela prodaju prodavačice ispred tržnice. Prodavači nam nude voće na degustaciju. Obučeni su u tradicionalne nošnje. Režu nam male banane na kriške, zaista su ukusne… Nikada nismo jeli bolji mango, lubenice…

Egzotična tržnica u Funchalu – ribe espade // Foto: Stjepan Odobašić

Ribarnica je posebno zanimljiva. Osim sabljarki i tuna tu je riba espada. Komentiramo u hodu nakon obilaska tržnice kako se izgovara riječ espada a ljubazni mještanin nas poučava; ispravno je ešpada. Ova riba živi na dubinama od 1.000 metara, potpuno je srebrne boje, no kako bi došla do kisika, izranja na dubine od 600 metara i tada je ribari ulove. Na svjetlu dobije potpuno crnu boju. Dugoljasta je oblika s velikim očima, gotovo bez kostiju i vrlo ukusna. Jeli smo i ražnjiće od espade, pa zatim pohanu, pa pečenu espadu. Fernando nam je predložio restoran “Regional”, i zaista je imao pravo. Prvo nas je oduševio kruh bolo do caco. Konobar nam je donio prije jela u maloj košarici kruh bolo de caco. Kruh nas oduševio, a čekajući glavno jelo malo pomalo smo ga pojeli do sitosti. Riba espada je bila izvanredna a voćna salata za pamćenje.

Drugog dana smo jeli u restoranu “Guinnes” i bilo je zaista vrlo otmjeno, ukusno i ne preskupo za hrvatski džep. Posjetili smo radionicu tradicionalne madeirske čipke. Zaista zanimljivo, lijepo i originalno. To svakako treba vidjeti. U luci su ribarice, šarene i prilagođene Atlantiku (dubina mu je ovdje velika) a neki brodovi su se svojevremeno nasukali na obalu i pretvoreni su u restorane. Osim ribe ovdje se jede i posebna vrsta velikog ražnjića s većim komadima govedine (peče se uz otvorenu vatru), a uz to se servira na kockice narezana i zapečena pura.

Na putovanju nam je madeirski seljak ponudio ponchu // Foto: Stjepan Odobašić

PRIČA O VINU S MADEIRE

Slušamo toliko priča o vinu, a to je znak da moramo obaviti barem jednu degustaciju vina. Odlazimo u lokalnu vinariju gdje kušamo vina. Uređena u autentičnom stilu. Vina su im odlična. Izdvojimo; malvaziju kao slatko vino, s puno šećera, boal srednje slatko vino, verdelho polusuho i sercial suho vino.

Madeira je poznata kao proizvođač odličnog vina, a Madeirani su stoljećima vino prodavali po svijetu. I o vinu postoji posebna priča… Jedan od jedrenjaka (s ugrađenim bačvama vina) naišao je na veliku oluju, da bi se, nakon što se na velikim valovima oceana i visokim temperaturama tresao nekoliko dana, oštećen vratio na Madeiru. Vlasnici su bili očajni i otpisali vino, no uslijedilo je iznenađenje, vino se nije pokvarilo nego je postalo još ukusnije.

To je postao ujedno i „tehnološki“ recept, brodovi su kasnije isplovljavali na tropske širine i čekali oluje, kako bi vino dobilo specifičan okus. Kad već govorimo i pićima preporučujemo „ponchu“ (mješavinu rakije, limuna i meda koji se miješa posebnom drvenom miješalicom) Ponchu smo kušali u nekom malom seocetu, tamošnji seljak je osobno proizvodio. Zaista poseban okus i poseban liker. Nisam mogao vjerovati koliko je dobro madeirsko pivo. Ponijeli smo ga u Hrvatsku, no nažalost putem smo ga popili.

Bili smo iznad oblaka // Foto: Stjepan Odobašić

TURIZAM JE PODIGAO STANDARD

Iznad Funchala u mjestu Monte posjetili smo prekrasnu crkvu Nossa Senhora do Monte, a u njoj je pokopan posljednji austrijski car Karlo I. Inače Madeira je bila destinacija gdje su dolazili brojni svjetski aristokrati (austrijska carica Sissy), glumci, umjetnici. Monte je poznat po još jednoj zanimljivosti. On se zove “tobbogan”. Riječ je o svojevrsnim drvenim saonicama – koritu kojim se domaći turisti spuštaju nizbrdo uz asistenciju i kontrolu dvojice mišićavih Madeirana odjevenih u tradicionalna odijela i slamnate šešire i posebne cipele. Brzina nije zanemariva, a oni trče uz vas dok saonice jure kroz krivudave i uske ulice (za to morate izdvojiti 25 eura). Nije baš previše sigurno, no vrlo je uzbudljivo i adrenalinski. U Monte inače vozi iz Funchala žičara. Bilo nam je žao što nismo imali vremena isprobati „tobbogan“ kao i to da nismo stigli na susjedni otok Porto Santo koji ima devet kilometara pješčane plaže, naseljen je i gdje je turizam jedina aktivnost.

Madeirani imaju visoki standard života i dobro žive, uz index od 103 % u odnosu na prosjek Europe. Imaju dobre plaće, voze dobre aute, žive u lijepim kućama, a Madeiri puno znači njihova autonomija (uz Madeiru imaju je i Azori). Domaćini su nižeg rasta, crnomanjasti, malo suzdržani, no vrlo uslužni. Očito znaju cijeniti blagodati turizma koji im donosi visoki standard.

Naš reporter Stjepan Odobašić u egzotičnom botaničkom vrtu // Foto: Zrinka Odobašić

Madeira ima mnogo lica, a sva imaju svoju osobnost. Treba je upoznati što detaljnije. Podjednako je uzbudljivo bilo dok smo posjetili Porto Moniz (maleno selo na sjevernoj obali otoka poznato po bazenima od vulkanskih stijena), Cabo Girao (druga najviša morska stijena na svijetu koja se uzdiže 580 m nad morem), Santanu (s kućicama iz daleke prošlosti Madeire), Câmara de Lobos (selo koje je posjetio i sam Sir Winston Churchill, a karakteristično je po terasastim terenima na kojima raste vinova loza, ali i po nasadima banana), Botanički vrt u Funchalu (vrt je simbol Madeire i Funchala, a karakterizira ga bilje Makronezije, Kapverdskog i Kanarskog otočja, te Azora). Nezaboravna je vožnja kroz rezervat prirode velika šuma Laurissilva – prekrasni krajolici unutrašnjosti otoka u Encumeadi.

Bili smo i iznad oblaka koji su se poput bijele morske pučine protezali ispod naših nogu obujmivši okolna zelena brda na kojima pasu krave. Posjetili smo egzotično mjestašce São Vincente s uređenim vrtovima, Ribiero bravo s prekrasnom crkvom. Bez rent a cara teško ćete upoznati Madeiru, no cijena je zaista simbolična, dnevni najam automobila je 32 eura za auto osrednje snage. Na kraju smo obišli istočni dio otoka. Stjenovita obala, na kojoj osim niskog bilja caruje atraktivan čičak, posebna boja mora, suha trava u kojoj se borave ptice. Nažalost, sedam dana je premalo vremena za upoznavanje otoka, no isplatilo se jer je u zraku bilo stalno obećanje; vratit ćemo se na Madeiru.

Kruh bolo de caco je zaista nešto izvanredno // Foto: Stjepan Odobašić

Našim čitateljima poklanjamo recept kruha bolo de caco.

Bolo de caco (Pšenični kruh Madeira)

Sastojci

1,5 kg pšeničnog brašna
mlaka voda po potrebi
50 g kvasca
malo usitnjene soli za okus
200 g batata

Priprema

Postavite brašno na hrpu, tako da ima oblik sličan vulkanu i tada formirajte smjesu sa mlakom vodom, kvascem i soli te miješajte dok se kvasac ne otopi. Tada polako dodajte brašno i miješajte iznutra prema van.

Nakon nekog vremena, dodajte batat.

Kada je potrebno, dodajte mlaku vodu i radite na tijestu dok ne postane kremasto i mekano u vašim rukama. Stavite ga u zdjelu koju ste dobro pobrašnili, pokrijte i ostavite da se diže jedan sat.

Nakon toga, promiješajte ovo tijesto i podijelite ga na male kolače. Stavite ih na pobrašnjeni stol, ponovo pokrijte kuhinjskom krpom i ostavite da miruje još 25 minuta.

Nakon toga, zgnječite ih i stavite na veću tavu za pečenje i pecite ih na obje strane dok se ne dignu i dobiju smeđu boju.

Fotografije: Stjepan Odobašić 

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti