Otkrili smo sasvim novi svijet, svijet na vodi. Svijet koji nas vraća u povijest u svijet sojenica o kojima smo učili u povijesti i gledali uglavnom crteže i rekonstrukcije povjesničara.
Pred nama je nadasve zanimljivo putovanje. Novinarska znatiželja i nešto drugo, pomiješano s adrenalinom (Podravci bi rekli; Koj’ te vrag vleče tam!?) Svijet na vodi, zanimljiv, egzotičan spomenik ljudskoj izdržljivosti i neuništivosti.
Ne, to nije svijet iz poznatog filma Waterworld, američki postapokaliptični akcijski film iz 1995. godine koji je režirao Kevin Reynolds, prema scenariju Petera Radera i Davida Twohyja. Temeljen je na Raderovom originalnom scenariju iz 1986., a glumi Kevin Costner, koji ga je također producirao s Charlesom Gordonom i Johnom Davisom. To je drugačiji svijet, ali isto na svoj način okrutan.
To je svijet koji još jednom dokazuje veliku snagu čovjeka, njegovu umješnost za preživljavanje u najtežim okolnostima. Neuništivost njegova duha. I uz sve to, osmijeh, srdačan pozdrav svakom namjerniku žitelja koji ovdje žive. Naročito od strane djece.
Na jezeru smo Tonle Sap na jednom naselja na vodi. Putovanje me posebno dojmilo. Bio bih svakako sretan kad bih kod naših čitatelja pobudio osjećaj zahvalnosti prema dragom Bogu što je nama Podravcima dao veliko blagostanje u odnosu na ono kakvo imaju ovi siroti ljudi koji žive i zaista nemogućim uvjetima. Možda se mnogi od nas neće poslije ove reportaže žaliti kako nam je „teško“…
TRGOVANJE NA VODI
Kambodža je uglavnom ravnica oko jezera Tonle Sap i rijeke Mekong. Tonle Sap najveće je slatkovodno jezero u jugoistočnoj Aziji i pravi je ekološki fenomen. S rijekom Mekong povezano je kanalom dugim 100 kilometara. Tijekom kišne sezone (od sredine svibnja do početka listopada) vodostaj Mekonga naraste pa voda preko kanala utječe u jezero povećavajući njegovu površinu od 2.500 na čak 13.000 četvornih kilometara i dubinu od dva metra na više, pa čak i do deset metara. Nakon kišne sezone, krajem listopada, proces je obrnut. Voda iz jezera kanalom otječe i puni Mekong ostavljajući mulj bogat hranjivim sastojcima pogodnim za uzgoj riže.
Već iz aviona sam mogao vidjeti goleme vodene površine kad smo slijetali na aerodrom Siem Rep. Iz zraka egzotično, no kad bismo granicu Vijetnama i Kambodže u vrijeme poplava prelazili kopnenim (čitaj = vodenim) putem čekalo bi nas vrlo neugodno i teško putovanje. Mnogi kolege novinari i turisti koji su ovu rutu iskušali, istaknuli su da je više ne bi nikada ponovili. Glavni grad Phnom Phenh udaljen je samo 200 kilometara.
U sklopu posjeta Kambodži odlučili smo otići u ovaj, za nas, novi i nedoživljeni svijet. Po makadamskoj cesti punoj rupa dotrajali autobus nas je dovezao do jednog od naselja na vodi. Ukrcali smo se na trošnu barku koja nije nimalo ulijevala povjerenje. Vidi se da je vlasnik (ili unajmitelj) siromašna kambodžanska obitelj. Upravljački mehanizmi su iz srednjeg vijeka, zarđali, pravo čudo da funkcionira, no srećom, sve je na kraju dobro prošlo.
Na kraju krme čamca sjede majka i dijete, a „glava obitelji“ je vozač. Pažljivo nas promatraju, nikakvih kontakata nema… Čini se da im je to uobičajena svakodnevna tura po jezeru te da su na nas strance naviknuti. Lice dječaka je ozbiljno. Dječak je kao i njegova majka skromno obučen. Ne usudimo se davati nikakav novac jer ovdje djeca ne prose. Vozimo se po jezeru, okolo nas su trošne kolibe, sklepane od bambusa, koje plutaju na vodi na bačvama ili na bambusovim prućem. U njima se rađaju, žive i umiru ovi siromašni stanovnici. Oko nas kruži nekoliko čamaca, natovarenih voćem, povrćem i raznim potrepštinama. Tako se ovdje trguje.
Odjednom nam se vrlo brzo približio čamac s desne strane, a pri punoj brzini čamca na palubu uskače mlada Kambodžanka i nudi nam flaširane sokove. Razočarana je jer ništa nije uspjela prodati, pa se isto tako hitro i vješto vraća, uskačući u čamac i odlazi.
U ŠKOLU U ZDJELI
Plovimo pored tankih vrhova stabala koja izviru iz vode. Iz vode izviruje prometni znak koji nikada do sada nisam vidio. Ulazimo u svijet jedne vrlo neobične životne i tragične priče u kojoj Kambodžanci pokušavaju godinama voditi običan svakodnevni život prilagođavajući se nemogućim uvjetima. Tko su stanovnici većine sela uz jezero Tonle Sap? Riječ je o etničkim Vijetnamcima koji su vrijeme Crvenih Kmera iz Kambodže pobjegli u Vijetnam, nakon čega su im vlasti oduzele državljanstvo.
Nakon pada režima Crvenih kmera i po povratku u Kambodžu nisu više mogli dobiti dokumente (iako su rođeni u Kambodži), te danas ne mogu kupiti ni zemlju ni kuću. Jedina alternativa im je živjeti na plovećim kućama. Bave se ribolovom, većina njih ilegalno. Da bi sačuvala riblji fond vlada je nekima započela izdavati ribolovne dozvole, a time na neki način i legalizirati njihov «ilegalni» boravak u zemlji u kojoj su rođeni.
Život je ovdje vrlo težak, nema ni struje ni vode, a oni malo „bogatiji“ imaju struju iz akumulatora ili malog agregata. Jezero im je sve; izvor hrane (riba), kanalizacija, smetlište, voda za piće, jelo, kuhanje, pranje… Nezamislivo, ali istinito.
ŠKOLA I CRKVA NA VODI
Gledam mladu djevojku kako u mutnoj i prljavoj (i neprozirnoj) vodi pere zube. Na drugom čamcu žena uzima vodu u lavor, jer priprema se ručak. Trgovina ovdje nema, sva se kupnja obavlja putem čamaca, a za veću kupovinu moraju odlaziti i po 30-tak kilometara na kopno.
Snimamo poveću školsku zgradu na vodi. Sve vrvi djecom koja su unatoč svemu vesela i razdragana. Nažalost, zbog teškog života na vodi, većina djece nakon prve godine osnovne škole napušta nastavu jer moraju pomagati roditeljima kako bi preživjeli. Do škole je katolička crkva. U sredini vodenog svijeta je mali restoran za turiste, u čijem je donjem dijelu i mala farma krokodila. Krokodili su još uvijek relativno „dobra zarada“ u Kambodži. U restoranu nude suvenire. Naselje je raštrkano po cijelom vodenom toku, a „šetnja“ je moguća samo čamcima. Ukoliko drugačije ne mogu riješiti problem dolaska u školu, djeca na nastavu putuju u zdjelama.
SVINJCI NA VODI
Nažalost, krokodile nismo vidjeli samo u restoranskom dijelu, ima ih u vodi, pa je mnogima putovanje u školu vrlo opasno, jer plivanje se ne preporučuje. Uz krokodile se uzgajaju i svinje, pa sam prvi puta u životu vidio svinjski kotac na vodi.
Srećom, jezero je vrlo bogato ribom. Jezero hrani njegove žitelje. U jezeru ima više od 220 različitih vrsta riba! Voda im život znači (vodostaj varira i do deset metara), a jedan ribar ulovi dovoljno ribe dnevno kako bi se prehranila obitelj. Dio se konzumira a dio prodaje.
Statistika života u vodenim naseljima vrlo je tužna. U Kambodži ima danas 170 ovakvih naselja na vodi u kojima živi 80.000 ljudi. Nažalost 12 % djece umire prije godine dana života, svako drugo dijete je pothranjeno, prosječni vijek života je 54 godine starosti, a godišnji prihod po stanovniku manji je od 500 američkih dolara.
Iako u pravilu djeca u Kambodži ne prose, prijepodne su na nastavi, a poslijepodne prodaju razglednice, ipak, smo vidjeli nekoliko čamaca u kojima se voze djeca s egzotičnim kućnim ljubimcima. Ribari ponekad putuju dva dana kako bi stigli do sredine jezera i provedu i do tjedan dana u ribolovu. Veliki valovi, ograničena hrana i opasni uvjeti uzimaju danak.
Nažalost, prilično je uobičajeno da se ribari ne vrate sa svojih tjedan dana dugih putovanja. Mnoga plutajuća sela imaju vlastita plutajuća sirotišta za mnogu djecu čiji roditelji nisu preživjeli.
VOŽNJA S “KUĆNIM LJUBIMCIMA“
Djeca se snalaze ne bi li od turista dobili koji dolar. Vidjeli nekoliko čamaca u kojima se voze djeca s egzotičnim kućnim ljubimcima. U pravilu su to zmije, koje su dvostruko veće od mališana. Ovdje kažu da su to bezopasne zmije koje love miševe po kući, no ima tu i pitona i svakojakih zmijskih beštija. Zmije su im ovijene oko vrata, voze se s djecom u čamcu, a ovo pokazivanje turisti nagrađuju napojnicama. Očito da je u ovom svijetu siromaštva ovo dodatna zarada. Snimamo majku s malim djetetom, a ona za snimanje od nas očekuje dolar.
Udaljeni smo samo 200-tinjak kilometara od glavnog grada Kambodže Phnom Phenha. Mnogi ovim vodenim putovima putuju do glavnog grada. Vraćamo se. Plovimo između sklepanih koliba. Suputnici u čamcu komentiraju. Neki šute. Dojmovi, za one koji su prvi puta ovdje su zaista upečatljivi. A to zaista treba vidjeti.
Više o samoj priči vidjet ćete iz naših fotografija.
Foto: Stjepan Odobašić
