Subota, 27. travnja 2024.

Putopisna reportaža Stjepana Odobašića: U gostima kod tanzanijskih Masaja – izlazak sunca s pogledom na Kilimanjaro

Kad dođete u Tanzaniju morate zaboraviti na europski standard, europsku higijensku razinu. Masai zube peru grančicama. Zanimljivo je da se ne vole ljubiti, jer smatraju to odvratnim. U Masaja nema nekog posebnog ljubavnog udvaranja, odmah se 'prelazi na stvar'

- Oglas -

Kad dođete u Tanzaniju morate zaboraviti na europski standard, europsku higijensku razinu. Masai zube peru grančicama. Zanimljivo je da se ne vole ljubiti, jer smatraju to odvratnim. U Masaja nema nekog posebnog ljubavnog udvaranja, odmah se „prelazi na stvar“, a oni to u šali kažu; ili ide ili ne ide! Nema neke posebne ljubavne idile. Masai i Masajke su izuzetno lijepi ljudi. Žene su privržene muškarcima, a poligamija je prisutna posvuda. Neki Masai imaju i po devet žena, no to si mogu priuštiti samo bogati.

Od Arushe do Boma Ng’ombe je asfaltirana cesta. Skrećemo s glavne ceste na makadamsku cestu prema mjestu Liwati. U sjeveroistočnom smo dijelu Tanzanije. Odlazimo na nekoliko dana u posjetu plemenu Masai.

Na ovom području živi 200-njak plemena. Na putu do Masaja naš foto reporter se snimio pripadnicima jednog od plemena // Foto: Zrinka Odobašić

Put vodi u podnožje planine Kilimanjaro. Nažalost ne vidi se njegova bijela kapa (koju smo toliko željno očekivali vidjeti), jer je zaklonjena oblacima. Na karti nije označeno niti jedno naselje od mjesta Liwati prema Masai Lodge – Africa Amini Life. Nema putokaza, nego ponegdje na većem betonskom postolju piše ime mjesta i udaljenost, no to nam ništa ne pomaže.

- Oglas -

Čini mi se da to nimalo ne pomaže niti vozaču mini-busa koji se potpuno izgubio u ovom bespuću. To smo tek shvatili po povratku kad je pred nama morao na motociklu voziti jedan Masai i pokazivati nam put. Vozač je promašio glavnu cestu, nema masajskih koliba, nemamo koga pitati za pravac kretanja, no on uporno vozi po cesti punoj rupa, a nas „kupa“ u velikim oblacima prašine. Ceste su pokrivene debelim slojevima sitne, bijele prašine i u jednom trenutku se vozilo ozbiljno zanijelo. Srećom, nismo se prevrnuli. Ne pomaže ni zatvaranje prozora. Glave i lica su nam prepuna sitne prašine.

Liwati // Foto: Stjepan Odobašić

Putovanje traje nekoliko sati i WC pauza je po sistemu; Idi u grmlje! Negdje prolazimo kroz potok, penjemo se u uzvisine među stijenama, vozimo se između brojnih šikara s trnovitim biljem, a u daljini vidimo Masaje kako napasaju stoku. Mašu nam srdačno. Putem susrećemo dječaka, Masaja, pastira. Najprije nas ljubopitljivo gleda a zatim srdačno maše.

KARIBU! KARIBU!

Vožnja se odužila i taman kad smo se navikli na „tandrkanje“ na ne baš mekanim sjedištima, začujemo pjesmu i Karibu! Karibu! (dobrodošli). Bila je to dobrodošlica Masaja. Dočekala nas je poveća grupa Masaja i Masajki obučenih u tradicionalne shukhe u svim bojama. Za dobrodošlicu nas nude s pićem, sokom od crvenih bobica. U nekim tekstovima o Masajima je pisalo da za dobrodošlicu nude kozju krv, pa me obuzelo gađenje. Neću piti pa makar me masajskim kopljem probili. No bio je to sok od crvenih bobica.

Masaji su izuzetno lijepi ljudi // Foto: Stjepan Odobašić

Naši domaćini su tipični Masai, visoki, a uz shukhu imaju i nož, zatim rungu (štap od ebanovine bez kojeg ćete vidjeti rijetko kojeg Masaja) koji služi za obranu od životinja. Bijele sitne kuglice i flaks čine ogrlice oko vrata. U zadnje vrijeme nezamjenjiv dio „opreme“ je i mobitel. Čudno mi je bilo kad smo u dolini jezera Eyasi, ali i drugdje, vidjeli mlade pastire s mobitelima. Muškarci Masai su visoki, mršavi i prirodno lijepi ljudi, ponosni, te drže do svoje tradicije, pa ih možete vidjeti posvuda u tradicionalnoj odjeći, ili sa štapom ili s kopljem. Koplje je poprilično teško u što sam se uvjerio kada sam ga uzeo u ruke, no ono je strah i trepet lavova i divljih zvijeri koje u velikom luku obilaze masajske ratnike.

- Oglas -

Najveće su im bogatstvo stoka, odnosno krave, jer Masai su nomadski narod. Njihov materijalni status ovisi o broju krava. Na pašnjake ispod planine Kilimanjaro su došli prije 300-tinjak godina, te vodili krvave ratove s domicilnim stanovništvom za pašnjake i za stoku. U njih vlada vjerovanje da im je Bog podario stada stoke (da mogu uživati), da je sva stoka svijeta njihova, te da im to pravo pripada. Zbog toga su godinama bili u sukobima s raznim plemenima. Stoka je mjerilo bogatstva, temelj opstanka, a o njenom broju ovisi ugled obitelji. Stoku rijetko kolju i jedu, no zato imaju brojna stada koza čije meso konzumiraju. Osnovna hrana im je maslac i mlijeko, te nadaleko poznati ugali, bijelo kukuruzno brašno koje se kuha dok se ne zgusne i pretvori u tvrdu i ljepljivu smjesu. Bez soli i ulja za bijelce je ugali gotovo nejestiv. Ugali jedu prstima, svakodnevno i na tom jelu generacije odrastaju.

Ples Masaja // Foto: Stjepan Odobašić

Budući da i u njih dolazi do raslojavanja a time napuštanja tradicijskih vrijednosti, dio Masaja prestao je živjeti nomadskim životom, a dio njih prezire i sažalijeva seljake sa stalnim mjestom boravka. Koliku vrijednost u njih ima krava najbolje govori podatak da primjerice, ukoliko im kao vozač naletite i usmrtite kravu, loše ćete proći. Morat ćete platiti i do 5.000 dolara odštetu ili ćete imati velikih neugodnosti. Neki kažu da možete čak platiti životom.

MASAI SE NE VOLE LJUBITI

Kolibe su zaista egzotične kao i okolna priroda. Smještene su po brežuljcima. Noću se ne preporučuje izlazak radi divljih životinja, no cijelo naselje ima stražara. Obavezno sa sobom morate imati baterijsku lampu.

Po dolasku krećemo u smještaj u masajske kolibe, vrlo lijepo uređene i udobne. Ovako se već nisam godinama dobro naspavao. Naša koliba je prva u redu na podnožju uzvišice iz koje puca pogled na nepreglednu dolinu. Po dolinama vidimo Masaje kako pasu stoku. Mir i tišina, priroda oko nas, ne možeš vjerovati da to postoji. Kilimanjaro (na svahiliu Brdo demona) je još nevidljiv. Toplo se nadamo da ćemo narednih dana imati sreću vidjeti njegovu bijelu kapu. Kolibe su arhitektonske inačice originalnih koliba koje inače rade od kravlje balege. Kad smo se vozili kroz masajska sela, vidjeli smo tipične kolibe koje inače grade žene. Pokrite su slamnatim krovovima, no kolibe „bogatijih“ Masaja prekrivene su limenim pločama.

Lesse R. Laizer je voditelj Masai Lodge – Africa Amini Life // Foto: Stjepan Odobašić

Mi imamo puni komfor, tuš, toplu vodu, moderan WC. Da smo spavali kao gosti u nekim masajskim selima, ništa od toga ne bismo imali, jer tamo nema WC-a, nužda se obavlja u grmlju, spava se na kravljim kožama… Kad dođete u Tanzaniju morate zaboraviti na europski standard, europsku higijensku razinu. Masai zube peru grančicama. Zanimljivo je da se ne vole ljubiti, jer smatraju to odvratnim. U Masaja nema nekog posebnog ljubavnog udvaranja, odmah se „prelazi na stvar“, a oni to u šali kažu; ili ide ili ne ide! Nema neke posebne ljubavne idile. Masai i Masajke su izuzetno lijepi ljudi.

Žene su privržene muškarcima, a poligamija je prisutna posvuda. Neki Masai imaju i po devet žena, no to si mogu priuštiti samo bogati. Dugo vremena je bilo prisutno obrezivanje djevojčica no to je zabranjeno. Dio plemena još uvijek prakticira ovaj užasan postupak. Dječaci se obrezuju na posebnim obredima. U Masaja je posebno izražen njihov ponos i privrženost tradiciji, pa ih možete vidjeti kako po ulicama hodaju obučeni u tradicionalnu odjeću, u ruci nose koplje, a nije čudno ni kada profesori koji predaju na fakultetu dođu ovako obučeni na predavanje. Masaje s kopljima vidjeli smo kasnije i na plažama otoka Zanzibara.

BUĐENJE S POGLEDOM NA KILIMANJARO

Naša prva večera u Masaja je bogata. Jedemo na tradicionalnim podmetačima s masajskim motivima. Očarala nas je mirnoća i tišina. Nakon napornog dana krećemo na spavanje. S nama odlazi mladi Masai, te nam baterijskom lampom osvjetljava put do kolibe. Ulazi s nama u kolibu naviruje se pod krevet tražeći eventualne skrivene uljeze. Nakon kontrole dobiva napojnicu od jednog dolara i odlazi. Srećom „uljeza“ nije bilo no je već uhodani trik. Kakvi bi mi bili novopečeni turisti koji su prvi puta došli k Masajima, a da ne nasjednemo na njihove štosove?!

Nezaboravni doživljaj za našeg fotoreportera pogled na vrh Kilimanjara // Foto: Zrinka Odobašić

Ujutro nas budi jutarnja dobrodošlica mlade Masajke koja nam govori da se poslije sinoćnje kiše vidi Kilimanjaro. Iako je Kilimanjaro samo tri stupnja južno od ekvatora, zbog velike nadmorske visine krater Kiba cijele je godine prekriven snijegom što tvori veličanstvenu scenu kada se promatra iz okolnih sušnih savana. Doživljavamo rijetku čaroliju. Prizor iz filma „Snjegovi Kilimanjara“ koji je ovdje snimao Henry King a glavne uloge su imali Ava Gardner, Susan Hayward i Gregory Peck.

Nisam nikada zamišljao da bih iz kreveta gledao čaroban izlazak sunca i vrhove Kilimanjara. Naslonjen na jastuk kreveta gledam u Kilimanjaro i njegovu bijelu kapu. Sunce još nije potpuno izašlo, no probija se između oblaka. Prizor je nevjerojatan, a ovjekovječili smo ga na snimkama.

ŠTO JEDU MASAI?

Lesse R. Laizer je voditelj Masai Lodge – Africa Amini Life. Sjedamo na drvene klupe. Rado pristaje na intervju te nam daje niz podataka o Masajima. Zanima nas kako komentira slike koje smo vidjeli cijelim putem do Lodge-a, a to su djeca koja vode stoku na ispašu.

Dječak Masai pastir // Foto: Stjepan Odobašić

– Normalno je da mali Masai čuvaju stoku odmalena. Masai to ne smatraju neprikladnim bez obzira na to što je riječ o djeci. To im je svakodnevni posao! – priča nam Lesse.

Stoka se odvodi u 5.30 sati ujutro a vraća kasno poslijepodne. Djeca su izložena opasnostima od divljih životinja no rijetko se događaju nesreće. Na cjelodnevnom čuvanju oni pomuzu kozu i to im je obrok. Sa sobom nose bocu vode, ako nema izvora u blizini. Dio njih ima sa sobom mobitel. Tanzanijska Vlada se bori s time da se što više djece uključi u školovanje i nailazi na podršku roditelja, ali ne zbog toga što su roditelji savjesni kako bi svoju djecu školovali, nego zbog toga što dijete u školi dobije jedan obrok dnevno.

Putopisna reportaža Stjepana Odobašića: Kina – putevima čarolije i Marca Pola

Nažalost u razredima dio djece sjedi na zemljanom podu, a dio u klupama. U klupama sjede oni čiji to roditelji mogu platiti. Lesse nam je ukratko ispričao o tradicijskim jelima Masaja, a među njima je istaknuo makande, jelo od kukuruza i bijelog graha, loshoro (lošoro) mješavinu kukuruza i kiselog mlijeka. Ugali nije tipično masajsko i tanzanijsko jelo jer ugali jede cijela Afrika. Lodge je u potpunosti podređen turistima, ima kuhinju u kojoj se osim hrane priprema i kruh, te posebno ukusne pogačice. Čitam cjenik smještaja i ostajem u čudu; 300 eura dnevno. To je zaista mnogo. No srećom mi nismo ni približno toliko platili.

Masajski kuhar nam je pokazao kako se rade njihove originalne pogačice // Foto: Stjepan Odobašić

Šikamo! (pozdrav). Jina landu ni Stjepan! (Moje ime je Stjepan) bio je pokušaj zbližavanja s njima posjetivši kuhare u kuhinji u lodge-u. Kuhari su mi pokazali kako pripremaju jela, mijese tijesto, naravno, sve bez kvasca. Prijateljstvo je sklopljeno u sekundi. Masai su oduševljeni kad čuju da netko znade nekoliko riječi svahilia. A ja sam baš gnjavio; habari (kako ste!). Mzuri! (Odlično), odgovaraju mi oduševljeno. Jela su im vrlo ukusna. Ćaskamo malo na engleskom i na kraju rastanak. Asante sana (Hvala lijepa!) bio je moj pozdrav na odlasku za što sam dobio stisak ruke i široki i srdačan osmijeh.

DRUŽENJE UZ LOGORSKU VATRU

Trodnevno druženje ostalo mi je u nezaboravnom sjećanju. Snimam ples Masaja na jednoj uzvisini. Temperamentno. Originalno. Plešu skačući uvis, a najbolji plesači skaču najviše. Među njima je jedan Masai nižeg rasta no čini mi se da je on skočio najviše. Masajke tresu ramenima u ritmu, sve je usklađeno, autentično. Vrzmajući okolo i snimajući vidim da dvojica Masaja pripremaju kozlića. Odlazim k njima, snimam i razgovaram.

Naš foto-reporter Stjepan Odobašić u razgovoru s Masajima // Foto: Zrinka Odobašić

Zadnju večer pozvani smo na druženje uz logorsku vatru. Za nas su ispekli kozlića. Zanimljivo je da meso isijeku u komade, nataknu na drveni prutić, prethodno kopljem naprave rupu u zemlji u koju zabiju prutić te ga nagnu prema vatri. U vatri gore debele cjepanice. Toplo je što od vatre, što od masajske srdačnosti. Časkamo i uživamo. Nema stresa. Nema mobitela. Zaista smo doživjeli Hakunu matatu!

Sutradan smo se oprostili od ovih dragih i srdačnih ljudi. Pomogli su nam nositi stvari i utovariti ih. Obavezno pozdrav.

Živopisni urođenici // Foto: Stjepan Odobašić

Uz stisak ruke. Ispratili su nas s pjesmom kad smo odlazili. U pjesmi su bile riječi Hakuna Matata! Prepusti se životu! Voli! Uživaj! To je prijevod ove poslovice.

A Masai su zaista veseli, razigrani. Neimaština je velika, no unatoč tome oni se nikada ne žale i ne kukaju zbog toga. Većina je njih siromašna, jedva preživljavaju i nemaju mogućnosti školovati djecu. Družeći s njima razmišljaš o životu i pitaš se; kamo je nama Hrvatima nestao osmijeh s lica i osjećaj skromnosti?

Masajska koliba // Foto: Stjepan Odobašić

FOTO: Stjepan Odobašić 

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti