Kad sam malo pažljivije gledao kartu Skandinavije i želio naći odgovor na pitanje kako doći na najsjeverniju točku Europe, shvatio sam da to baš i nije tako jednostavno. Bolje ne brojiti kilometre, jer te inače zaboli glava.
Otići na najsjeverniji dio Europe, do mjesta gdje započinje Sjeverno ledeno more? U daleku Laponiju gdje žive „Indijanci sjevera“ kako zovu narod Saami? Zar to nije izazov? Ma to treba vidjeti…
Hvala dragom Bogu, bili smo na malom otočiću Chrisi u Libijskom moru, između Krete i Libije, a taj otok smatra se najjužnijom točkom Europe, no sada je pred nama izazov, najsjevernija točka Europe. Vama darujemo ovu malu, osobnu priču i unaprijed se radujemo ako vam se bude sviđala…
Priroda koja osvaja
Prvo Slovenija, a zatim Austrija. Uz stalna zaustavljanja na kavu i sok u restoranima uz auto-cestu prvo stajemo u njemačkom Regensburgu. Ručamo izuzetne, domaće kobasice s kiselim zeljem i friške kajzerice u malom restorančiću na obali rijeke. Kasno poslijepodne preko Weimara dolazimo u Nürnberg gdje noćimo. Zatim slijedi put do luke Rostock i već smo na Baltičkom moru.
Drugog dana ukrcavamo se na brod za luku Trelleborg u Švedskoj. Nakon iskrcaja očekuje nas put kroz Švedsku, no najprije skrećemo u Smygehuk gdje je Nils Holgerson pustio svoje guske, posjećujemo mjesto i muzej, prolazimo cijelu regiju Smaland do jezera Vättern, da bi noćili u Jönköpingu. Sljedećeg dana smo već na putu za Stockholm u koji dolazimo u podnevnim satima. Imamo vremena za obilazak jer nam brod za Finsku ide tek oko 17 sati. Grad je prekrasan.
Ukrcavamo se na brod „Silja festival“ (silja = tuljan). Brod je ogroman s 12 katova i sa svim pratećim sadržajima. Zanimljivo je da kroz sredinu broda prolazi 100 metara dugačka ulica s dućanima, kafićima, restoranima. Kao da ste u nekom gradu na kopnu. Noćimo na brodu i ujutro se iskrcavamo u Helsinkiju. Razgled grada koji nam je otprije poznat, a onda put kroz „tisuće finskih jezera“ prema krajnjem sjeveru Skandinavije, prema arktičkom polarnom krugu gdje živi narod Saami.
Zaista zahvaljujem dragom Bogu što mi je kao običnom novinaru omogućio vidjeti i ovaj dio ljepota njegovog stvaranja. Teško je opisati svu tu prirodu, jezera, potočiće, uvale, livade s raznim cvijećem, kamenje obraslo lišajevima u raznim bojama, sobove koji mirno pasu pored ceste. Sve je toliko veličanstveno, neviđeno, lijepo, skladno… Finska ima točno 187.888 jezera. Svatko tko želi biti u miru prirode ovdje je pravi raj. Ovdje nema opasnih divljih životinja.
Domaćini jedino upozoravaju da se ne motate po šumama previše kad je vrijeme parenja losova. To su ogromne i teške životinje i vrlo opasne za vrijeme parenja. Zabilježen je primjer jednog soba koji se za vrijeme parenja zaletio u jureći vlak. Jedina napast su komarci. U šumama su sagrađene male kućice od drveta, uvijek otključane u koje se možete kao putnik smjestiti, pripremiti jelo i odspavati. Mjesta ima dovoljno i besplatne su. Uvijek imate dovoljno granja za potpaliti vatru u ognjištu kućice, spremiti večeru, ogrijati se i pobjeći od hladnoće, a voda je pitka (hladna, najbolja na svijetu) na svim jezerima i rijekama. Ako ste gladni, možete jesti šumske bobice.
Snimamo panoramu u Joutsi, a na poslijepodnevnu kavu odlazimo u mali restoran u mjestu Vaassaskilla. Iako je to jedno od stotine mjesta gdje moramo stati i odmoriti se, zapamtili smo ga po tome što vlasnik restorana skuplja kolekciju pravih crkvenih zvona. Ima ih na desetke. Zaista rijedak hobi. Zatim stižemo i hotel u Jyvaskilli gdje noćimo.
Već smo šesti dan na putu, no Finskoj nikad kraja.
Za odmor stajemo u mjestu Oulu, svojstvenom po ulicama s drvenim kućama. Obilazimo tržnicu, probamo njihove specijalitete, kavu i domaće krafne. Odlični su. Navečer stižemo u glavni grad Laponije, Rovaniemi koji je osmislio slavni finski arhitekt Alvar Aalto. Rovaniemi je poznat svima po tome što iz njega dolazi Djeda Mraz. Konačno smo ušli u Laponiju, zemlju saamija, iliti Indijanaca sjevera“, kao ih mnogi nazivaju.
Prelazak polarnog kruga
Obilazimo Rovaniemi, upoznajemo grad, no nažalost imali smo malo vremena, već je noć bila blizu, a tamni oblaci nadvili su se na Rovaniemi, tako da nas tjeraju u hotel. Nije baš prevruće iako je kolovoz. Ujutro nakon 8 kilometara vožnje prelazimo Polarni krug u odlazimo u selo Djeda Mraza. Ovdje nije takva gužva kao u zimskim mjesecima, no ovoj egzotici nedostaje bijeli pokrivač. Rekli su nam da je ovdje izuzetna gužva za Božić. Finci su iz ove izmišljene priče o Djedu Mrazu napravili veliki i unosan biznis. Za Božić ovdje dođe mnogo roditelja i djece.
Primjerice, snimanje jednog djeteta s Djedom Mrazom košta 28 eura. Zaista skupo. Snimamo se na liniji Polarnog kruga. Obilazimo suvenirnicu i kupujemo neke male uspomene, snimamo naše glave u maketi soba. Moram reći da je Skandinavija izuzetno skupa, čak i za Europljane, a posebno za nas Hrvate. Pazimo strogo na kućni budžet, no tješimo se; ta neće nam skupoća pokvariti ovaj izuzetan ugođaj. Moram ipak reći da ova skupoća nije ništa spram izuzetno visokih cijena u Norveškoj.
Vozimo se prema Karasjoku, kulturnom središtu norveške Laponije. Na putokazu piše da je ruska luka Murmansk 300 kilometara udaljena. Baš uzbudljivo. Na granici nas nitko ne zaustavlja. Priroda postaje još egzotičnija, divlja, a i lišajevi na kamenju promijenili su svoju boju u tamno – smeđu i tamno-žutu. Nadvili su se oblaci, sve nam je teže snimati. Počela je padati kiša. Zatim se sve razvedrilo, pa opet oblaci… Uz obalu jezera ugledali smo tri šatora koja su ovdje postavili Saami. Spustili smo se prema obali u želji da ih snimimo i pozdravimo, i malo popričamo no nismo imali sreće… „vrata“ šatora bila su zatvorena.
Karasjok nas je dočekao s oblacima i neobičnom mirnoćom i tišinom. On je administrativno središte norveških Saamija s 2.900 stanovnika od kojih su 90 posto Sami. Ovdje je Saamski parlament, Saamski radio, stara crkva iz 1807., Nacionalni muzej saamske kulture i povijesti, Saamski umjetnički centar i Saamski tematski park. Saami imaju vlastitu televiziju i svoj fakultet. Glavni predmeti na fakultetu su „nomadski“ – uzgoj sobova, stočarstvo, botanika Dalekog Sjevera.
Nekoliko Saamija sjedi na klupi ispred trgovine i razgovara. Nisu pokazali nimalo radoznalosti prema nama. Saami su poznati po tome da ne vole strance. Dakle, doznajemo da možemo zaboraviti nekakve velike kontakte s njima. Kao narod bili su godinama diskriminirani i to se osjeća u njihovom odnosu prema strancima. Godinama se bave uzgojom stoke, proizvodnjom mesa, mlijeka, love ribu, peku svoj originalni kruh, beru bobice, no ne uzgajaju voće i povrće.
Zanimljiva je priča bračnog para (Njemica i Danac) Youth. Oni su se doselili na ovo područje no nikako da ih Saami prihvate. Tijekom nekoliko godina započeli su izrađivati nakit po saami uzorcima. Po tome su postali poznati u svijetu.
U blizini je moderna pekara. Asortiman se nimalo ne razlikuje od onog u europskim i finskim pekarnicama. Bilo nam je drago što se s nama razgovarao mladi Saami, prodavač u trafici s novinama. Saami imaju svoje dnevne novine, a ono što nas je prvo zaintrigiralo bilo je slovo „š“ u njihovoj abecedi. Zanimljivo. Prodavač nam je pojasnio da su to njihove novine na njihovom jeziku. Obišli smo robnu kuću „Coop mega“, opskrbili se namirnicama i dobili prospekte s receptima za kuhanje. Na kraju svakog je pisalo; God middag! Dobar tek!
Osvajanje Nodrkappa
Prate nas stalno oblaci. Kad izađemo na kratak odmor van iz vozila vidimo da je hladno. Srećom u finskom mjestu Inare, (pokraj istoimenog jezera poznatog iz križaljki) kupio sam debelu, toplu jaknu koja mi je cijelim putem uz dragog Boga bila zaštita. Bilo je hladno. Kupio sam i prekrasne vunene rukavice, a sve se to pokazalo mudrim potezom tek kad smo došli do kraja otoka Mageroya na najsjeverniju točke Europe, Nordkapp.
Da bismo došli do malog ribarskog sela gdje ćemo prenoćiti, morali smo doći do obale najvećeg norveškog fjorda Porsanger, proći kroz tunel Nordkapp dugog 200 metara, ispod fjorda Katfjord. Ovdje je hotela vrlo malo i noćenje se mora unaprijed rezervirati. Ribarsko selo Kamoyvaer vrlo je egzotično s plavim drvenim kućicama. Hotel Arran Nordkapp je u obiteljskom vlasništvu. Večera je bila malo drugačija nego što smo to naviknuti, skromnija. Vlasnici hotela su ljubazni mladi ljudi. Ćaskamo, toplo nam je. Sve je uređeno u stilu Dalekog sjevera, čak su i ključevi od kućica imali male sobovske rogove.
U večernjim satima odlazimo do Nordkappa, stijene visoke 307 metara i najsjevernije točke Europe. Hladno je. Proslavljamo osvajanje ove točke šampanjcem. Snimamo se s hrvatskom zastavom. Vjetar puše i zavlači se u svaku poru naše odjeće. Čak i kroz zatvarače na odjeći. Oko Nordkappa je postavljena željezna ograda ispod koje je strma litica. Iza nas je more, Sjeverno more, a otuda možete dalje doći jedino do Sjevernog pola.
Sunce je zašlo ali još je dan. Baš uzbudljivo, jer ovdje smo došli u doba koje Saami nazivaju “noć bez mraka”. Pravo, magično laponijsko ljeto. U ljetnim mjesecima ovdje sunce neprekidno ne zalazi i do 60 dana. Sunce dotakne horizont i onda se opet izdiže. Mi bismo na spavanje, a još je dan. Oko ribarskih kolibica kreću se sobovi. Sobovi mirno pasu travu i ne boje nas se. Među njima snimamo i bijelog soba.
No da smo ovdje došli u prosincu zatekla bi nas “polarna noć” koja traje od sredine prosinca do početka siječnja. Snijeg ovdje padne već početkom listopada i topi se tek nakon šest mjeseci. Ma čarobna je ta Laponija. Iako je vani prohladno, drvena ribarska kućica najbolja je izolacija koju smo ikada osjetili. Mala električna pećica zagrijala je začas sobu i cijelu noć dovoljan vam je za pokrivanje jedan pokrivač.
Poslije doručka šećemo po selu. U lučici su usidreni ribarski brodovi. Sve ima nekakav domaći štih.
Laponija je carstvo tišine
Sve je tiho i mirno. Laponija je carstvo tišine. Saami smatraju da čovjek može doživjeti sebe jedino u tišini, pa je stoga vikanje kod njih strogo zabranjeno. Izuzetak je glazba. Saami su nomadi koji prelaze ogromna prostranstva prema godišnjim seobama sobova, a danas žive u skladu sa svojim tradicionalnim shvaćanjima, u suglasju s čarima i bogatstvima prirode.
To sam shvatio kasnije slušajući njihovu glazbu još dok smo se vraćali kući. Još i danas mi u ušima odzvanja refren pjesme: Kara marja, kara marja… Tužno, sjetno, nalik na izvornu glazbu američkih Indijanaca. Čini se da nema ničeg važnijeg u njihovom životu od glazbe koja je poznata po nekoliko stilova pjevanja, među kojima je yoik. Yoikanjem, osebujnim pjevanjem se pjevač duboko poistovjećuje s prirodom, vjerom, običajima,a pjesme žale za starim dobrim vremenima. Od glazbenih instrumenata koriste se frula ili rog i bubanj. Najpoznatiji pjevač yoika je Wimi Saari. Osim yoika, osnovni elementi samske kulturne tradicije su; saamski jezik i legende, šamanizam – narodna medicina, saamska nacionalna nošnja, sanjke koje vuku psi haskiji i sobovi, rezbarenje i poznavanje ekologije i prirode.
Saami ne vole da ih se zove Laponcima. Oni su jednostavno Saami. Kad sam u gradu Trømsu razgovarao s jednom Saami prodavačicom, rekla mi je ponosno; Ja sam Saapmi! Od riječi Sapmi zapravi je došla riječ saami. A današnji moderni život uopće ih ne ometa u njihovim tradicionalnim običajima. Vlade triju skandinavskih zemalja dale su velika sredstva ne bi li ih socijalizirale, gradnjom kuća i škola na jednom mjestu, no unatoč subvencijama oni su vrlo često pored svoje kuće postavljali šatore.
Saami imaju i jedinstveno političko uređenje. Naime, iako imaju svoju zastavu i parlament, nikada nisu osnovali državu, pa im je koncept države potpuno nejasan. Ne poznaju pojam posjedovanja zemlje jer su nomadi. Ne konzumiraju alkohol, ali su zavoljeli kavu. Njihovo bogatstvo mjeri se brojem sobova. Neki od njih su vrlo bogati, imaju stada po 120.000 sobova. Naravno ovdje priča o psima čuvarima prestaje, a na pitanje kako tjeraju tako ogromna stada dobili smo sljedeći odgovor: helikopterima!
U Laponiji ima više saonica nego automobila. Razlog tome su dugačke zime, a tada se Laponci voze po zamrznutim jezerima, rijekama, gdje led bude debeo i po jedan metar. Jedne dvosjed – sanjke srednje klase koštaju više od 7.000 eura.
Suživot sa sobovima
Sobovi su nedjeljivi dio života svih Saamija. Osim što vuku sanjke s ljudima i s teretom daju odlično krzno za odjeću, a meso im je prava gastronomska poslastica, među kojima je poroburger, neka vrsta hamburgera od sobovog mesa. Radi ispaše svoje sobove u ljeti gone na sjever. Ujesen kad se vrate s ispaše pripremaju se kolinja sobova. Zimi Saami vole odlaziti na razne sajmove i tamo se vrlo vesele. U gradu Jokkmokku imaju poseban sajam. Vrlo je živo i veselo a po uzoru na španjolsku Pamplonu puštaju se sobovi među publiku koja trči. A sa sobovima nema šale, znaju biti vrlo opasni.
Nuklearna katastrofa iz Černobila odrazila se i na ovo područje, nuklearni oblak je došao do Laponije, tako da su Saami morali ubiti velika stada sobova. Za njih je to bilo nešto šokantno i strašno, no Vlade Norveške, Finske i Švedske nadoknadile su im štetu.
U Laponiji zimi živa vrtoglavo pada ispod nule. Godine 1999. izmjereno je -51,4 ºC. Sobovi a i haskiji izdrže vrlo niske temperature. Zanimljivo je da su šatori Saamija pravo remek-djelo konstruiranja nastambi za niske temperature. Zovu ih lavvu i kota. Dobro su izolirani, napravljeni su od kože i krzna i podnose temperature od -40 ºC. Saami je dobro obučen i zaštićen (dominira plava boja odjeće s crvenim ornamentima) a posebno su važne njegove kožnate čizme.
Ušli smo u jedan šator. U sredini je ognjište. Na podnom dijelu su grane (čini mi se da je riječ o brezovim granama), a na njih su stavljene kože i krzno. U šatoru obitava jedna obitelj s djecom. U desnom dijelu je dječja zipka. Svaka obitelj ima svoj bubanj ukrašen slikama. Bubanj se prenosi iz generacije u generaciju.
Za vrijeme “zlatne groznice”, jer ovdje ima zlata i srebra, započeli su dolaziti stranci. Među njima su došli i misionari koji su započeli s pokrštavanjem, no još uvijek neki Saami imaju svog plemenskog vrača – šamana. Saami i danas vole srebro i imaju vrlo lijep nakit. Kod njih je bio prisutan kult štovanja medvjeda, a za svaku svečanost jeo se pečeni, smeđi medvjed. Kad bi netko umro pokopali bi ga na izolirano mjesto s dovoljno sobovog mesa.
Polarna katedrala
Nakon Nordkappa put po zemlji Saamija vodi nas k Honingsvagu, glavnom gradu otoka Mageroya i najsjevernijem gradu Europe. Vozimo se uz fjordove, stada sobova i uz šatore Saami naroda, te kroz divlju visoravan Sennaland, s impresivnim krajolikom do grada Alta, gdje smo posjetili muzej s pretpovijesnim i najstarijim špiljskim slikarijama sjevera.
Na pokaz novinarske iskaznice i ovdje nas oslobađaju plaćanja ulaznice. Vožnja uz čarobne krajolike i obalu norveških fjordova, te dolazimo u hotel u Kvanangsfjellu. Hotel je izgrađen od drveta, na visoravni odakle seže izuzetno lijep pogled na obližnje fjordove i otoke. Hotel je u privatnom vlasništvu. Smještajni kapaciteti se sastoje od 20-tak drvenih kućica koje su pokrivene na krovu debelim slojem zemlje iz koje je izrasla gusta i visoka trava. Očito da je to dobra izolacija od kiše i vjetra, a scenografija je nalik na onu iz filma “Gospodar prstenova”.
Idemo na spavanje iako je dan. Nakon doručka ponovno se vozimo uz fjordove i zaljeve do mjesta Olderdalen, ukrcavamo se na brod do Lyngseideta (morate se pridržavati reda vožnje jer brod kreće na minutu točno) i dalje cestom do Svensbyja. Kilometar sat nas informira da smo prošli više od 6.000 kilometara. Već smo devet dana na Dalekom sjeveru.
Ponovno ukrcaj na brod za Breivikeidet i dolazak u grad Trømso. Trømso je prijestolnica Dalekog sjevera, prekrasan grad iz bajke s Polarnom katedralom, kakvu nećete naći nigdje u svijetu. U luci Saami prodaju suvenire. Razgovaramo s prodavačicom, zna nešto engleskog pa nije teško. Vrlo je ljubazna, a prodaje lutke u saami nošnjama, razne figurice sobova od tkanina. Zanimljivo i originalno i nije bilo preskupo. Do nje prodaje Saami koji nam nudi mogućnost plaćanja kreditnom karticom, a ima bežičnu blagajnu.
Popunjavamo svoju kolekciju figurica sobova, a svakog od njih nazivamo Rudy. Gospođa Saami obučena je u tipičnu saami nošnju i na glavi ima njihovu tradicionalnu kapu. Spremno nam je pozirala pred foto-aparatom. Iz grada Trømsa nekada su kretale ekspedicije na Sjeverni pol pa nije ni čudo što se ovdje nalazi spomenik legendarnom istraživaču Roaldu Amudsenu.
Posjet Muzeju Saami naroda
Krećemo prema švedskoj granici. Planirano je spavanje u mjestu Rikgransen, inače poznatom skijalištu. U hotelu su ugodno iznenađeni podatkom da smo iz daleke Hrvatske. Nakon doručka vozimo se uz obalu ogromnog jezera Tometrask sve do rudarskog grada Kirune. Ovdje smo posjetili crkvu nomadskih naroda sjevera te Gradsku vijećnicu. Put nas vodi do Jokkmokka gdje se održava glasovita zimska tržnica nomadskih naroda. Gotovo cijelo poslijepodne proveli smo u tamošnjem muzeju Saami naroda. Bilo je impresivno. Ovdje smo mogli doznati sve o njima, putem snimaka, lutaka, eksponata, prepariranih divljih životinja i ptica. Saami djevojke i prodavačice bile su vrlo ljubazne. Razgovaramo s njima. Imali smo dojam da im je drago kad se netko zanima za njihovu tradiciju.
Žurimo se jer moramo do večeri stići na noćenje u hotel Nørsjo. Pred nama je još dugačak put. Putokaz nam pokazuje da izlazimo iz polarnog kruga. Zaustavljamo se na toj točki, kupujemo suvenire i dobivamo diplomu da smo prošli polarni krug. Žalosni ostavljamo zemlju Saamija. Šteta što ne možemo objaviti više snimaka i time još bolje podijeliti naše dojmove o prekrasnom Dalekom sjeveru. Toliko je lijep da i najveći “zimomrsci” ne bi poslije ovakvog puta prigovarali.
Treba još proći polovicu Švedske, cijelu Dansku, Njemačku, Austriju, Sloveniju da bismo došli u našu Hrvatsku. Još cca. 6.000 kilometara. Ma nije to ništa. Odlazimo sigurni da još jednom moramo doći ovdje, jer Bog ovdje zaista nije štedio na ljepotama stvaranja.
