INTERVJU Mons. Leonard Markač, dobitnik nagrade za životno djelo

Mons. Leonard Markač, župnik u Močilama // Foto: Privatna arhiva
Mons. Leonard Markač, župnik u Močilama // Foto: Privatna arhiva

Mons. Leonard Markač, župnik u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Močilama i dekan Koprivničkog dekanata Varaždinske biskupije, dobitnik je ovogodišnje nagrade Grada Koprivnice za životno djelo. Nagrada mu je pripala zbog osobitog doprinosa u promicanju vjerskog života, duhovnog rasta njegove župe i društveno-humanistički rad.

Samo rijetki imaju priliku dobiti nagradu za životno djelo.

Nagradu ne pripisujem sebi, nego u prvom redu župljanima. Bez njih ne bi bilo ništa. Ja sam u župi samo na vrhu piramide. U Koprivnici sam već 38 godina, nisam znao da ću toliko ostati, ali jesam i sljubio sam se s ovim gradom i zato mi je drago da je prepoznat naš trud i zalaganje. Novčani iznos od 30.000 kuna koji ću dobiti donirat ću župnom Caritasu i Podravskom suncu. Svakome polovicu iznosa.

Župnik ste u Močilama već 33 godina. Kako je bilo nekad, a kako je danas?

Imam osjećaj da su ljudi nekada bili drugačiji, društveniji, više su se družili. Možda su bili nešto siromašniji, ali su se i razumijevali bolje. Uvijek su, kada je to bilo potrebno, priskočili u pomoć. Istina, i danas ima dobrih ljudi. Teško je uspoređivati vremena. Vremena su ljudi.

Puno se u župi napravilo, izgradilo…

Uvijek volim reći da se ono što se napravilo i izgradilo vidi, ali ono što je napravljeno na duhovnom planu, što se ne vidi, tu očekujemo barem koju pohvalnu riječ od Onoga gore.

S čime ste posebno ponosni što ste napravili, a što niste uspjeli ostvariti?

Nikad si nisam nešto želio, nego sam uvijek prihvaćao ono što je dolazilo samo po sebi. Nikad nisam radio dugoročne planove. Suočavali sam se s potrebama, problemima i odmah smo ih rješavali. Ništa nismo ostavljali u arhivi.

Kakvi su župljani u Močilama?

Ne bih tu tako dugo bio da nisu dobri.

Postoji li igdje župnik s tolikim neprekinutim stažem u istoj župi?

U Međimurju su trojica, ali u Podravini sam daleko najdulje na jednom mjestu. U nekim župama već je promijenjeno i po tri, četiri, pet župnika.

Je li bilo ikad govora da odete iz Močila?

Prije 15-ak godina trebao sam ići u Župu sv. Nikole u Varaždin. Bilo je to u doba danas pokojnog biskupa mons. Marka Culeja. U međuvremenu su se u toj župi stvari posložile na mjesto. Dragi Bog je valjda tako htio pa sam ostao u Močilama. Ali, bio sam spreman otići.

Otkud Vam svima dobro poznati nadimak – Lenči?

Od kuće. U rodnom Goričanu u Međimurju župni je zaštitnik sv. Leonard po kojem sam ja i dobio ime. Ljudi u Goričanu obično Leonarde zovu Leno i Lenči, kako koje. Mene su zvali Lenči. Ne znam kako je to procurilo ovdje u Koprivnicu, ali ostao sam Lenči. I nije mi imalo krivo.

Lenči u privatno vrijeme, izvan službe? Ima li hobija?

Uvijek sam bio u toku s kulturnim, društvenim i sportskim životom. Dok sam bio mlađi posjećivao sam Dinamove utakmice u Zagrebu, pratio sam Slaven Belupo i rukometašice Podravke. Sada me možda više zanima državna reprezentacija. U slobodno vrijeme družim se sa svojim župljanima i svećenicima u dekanatu.

Jedna ste od rijetkih župa koja ima svoj list i izdaje knjige?

Već 22 godine izlaze Močile. Nekad smo izlazili pet puta godišnje, a sada smo godišnjaci. Mene i ljude to jako veseli. To je ogledalo cijelog našeg godišnjeg života u župi. No, u prvom uvodniku sam to i napisao, želio sam da Močile budu župni list s otvorenim prozorom. Dakle, da izvana dolazi svjež zrak. Tu mislim na ljude iz sportskog miljea, na znanstvenike… Izdali smo i sedam knjiga. Sedma upravo nosi Sedmi dan. Sedmi dan je dan Gospodnji. Koji se danas krši, na žalost. Nedjelja bi trebao biti dan odmora. Neki to krše ni krivi ni dužni, kao na primjer trgovci, prodavači. Tu se i razaraju obitelji.

Kakvo ocjenjujete duhovno stanje naše nacije?

Ljudi su krenuli putem koje im ovo društvo nudi. Zapravo, nude im to ljudi koji nisu na čisto ni sa samim sobom. Crkva ne može drugo govoriti, nego ono što je, nećemo reći, konzervativno. Ali, konzervativno je vrijednost, prokušano, staro, provjereno. A to se olako popljuje. Najlakše je reći nekom da je zaostao, da je nazadan, da je iz 19. stoljeća. Ajde, usporedimo 19. stoljeće i današnje vrijeme. Tada je čovjek mogao mirno hodati po ulici, danas ne možeš ni usred bijelog dana negdje ići sam. Stalno čitamo crne kronike. Ubojstva, nesreće, ratove. Čovjek misli da će ga stalna trka za materijalnim stvarima usrećiti, ali on ne može biti sretan ako nije ispunjen iznutra. Puno je zla u svijetu. Ako ga želi nadvladati, čovjek se protiv njega mora boriti.

Poruka za kraj našim čitateljima?

Čujem da ste novi, želim vam puno uspjeha. Da budete čitani, kako se kaže, klikani. I da budete pozitivni, to naglašavam. Dužnost medija trebala bi biti, ali nije, da budu pozitivni. U Močilama sam uvijek govorio da želim stvarati pozitivnu atmosferu. Da ne svađamo ljude, nego da ih pomirujemo i zbližavamo. Da ih naučimo međusobno voljeti.


Mons. Leonard Markač rođen je 31. listopada 1950. godine u Goričanu kao šesto od desetero djece roditelja Gabrijela i Marije. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Goričanu, a klasičnu gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu. Za prezbitera je zaređen 27. lipnja 1976. godine, po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića.
Od jeseni iste godine, dodijeljen je najprije za duhovnog pomoćnika, a potom i za kapelana u župu Selnica u Međimurju. Ondje ostaje do ožujka 1979. kada je u svojstvu kapelana premješten u župu sv. Nikole biskupa u Koprivnici. Tu je radio s prečasnim Silvijem Brezovečkim, župnikom i dekanom, sve do 8. rujna 1983. godine kada je osnovana župa u Močilama. Dekretom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, imenovan je njenim prvim župnikom. Na ovogodišnji blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, mons. Markač proslavio je 40. obljetnicu misništva, od čega 33 godine služi vjernicima u Močilama te obnaša treći mandat dekana Koprivničkog dekanata Varaždinske biskupije.

Ne propustite: