Turistička zajednica područja Središnja Podravina obuhvaća čak polovinu svih općina u Koprivničko-križevačkoj županiji. Podsjetimo, nastala je udruživanjem općina Drnje, Đelekovec, Gola, Hlebine, Koprivnički Ivanec, Legrad, Molve, Novigrad Podravski, Peteranec, Rasinja i Virje, a vrlo skoro očekuje se pridruživanje i Općine Koprivnički Bregi.
Po broju općina koje okuplja riječ je o najvećoj udruženoj turističkoj zajednici u Hrvatskoj. Međutim, unatoč tome, turizam na području ove turističke zajednice, kao i u Koprivničko-križevačkoj županiji u cjelini, još uvijek nije na zavidnoj razini.
O problemima s kojima se suočava na svojem području govori direktor Turističke zajednice područja Središnja Podravina Nikola Cik. On je upravo na početku svojega drugog mandata, a povod za razgovor je i 10. obljetnica djelovanja ove turističke zajednice.
Na nedavno održanoj svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Novigrad Podravini u povodu dana općine, među dobitnicima javnih priznanja našla se i TZ područja Središnja Podravina, a upravo Vi ste preuzeli zahvalnicu. To znači da je Vaša suradnja s Općinom Novigrad Podravski na vrlo visokoj razini? Kakva je suradnja s drugim općinama?
Ovo javno priznanje došlo je u trenutku kada obilježavamo 10. obljetnicu postojanja TZ područja Središnja Podravina i osobno sam počašćen što su nam Općinsko vijeće i općinski načelnik Zdravko Brljek odlučili dati javno priznanje Općine Novigrad Podravski. Naša suradnja je doista na vrlo visokoj razini, ali ništa lošije nije niti u drugim općinama. Često znam reći da imam veliku sreću što je na čelu ovih općina 11 doista razumnih i vrijednih ljudi s kojima je zadovoljstvo raditi. Tijekom mojeg proteklog mandata nismo imali nijedan značajan problem. Na početku sam se ja navikavao na općinske načelnike, sada se neki još navikavaju na nas, pogotovo oni koji su preuzeli vlast na posljednjim izborima, ali ciljevi su nam zajednički, a to je unapređenje turističke ponude.
Što je to uopće u vašoj turističkoj ponudi? Imaju li sve općine jednake uvjete za razvoj turizma?
Uvjete imaju svi približno jednake, ali koliko ih doista žele iskoristiti je sasvim drugo pitanje. Nažalost, teško je definirati što je sve u turističkoj ponudi. Iz moje perspektive, zapravo malo toga što trenutačno postoji možemo smatrati pravim turizmom. Ali iz općinskih perspektiva za njih mnogo toga ima turistički karakter. Tada je teško pomiriti stavove, a bez suočavanja s činjenicom da je turizam prvenstveno grana gospodarstva i to da to nije primarno kulturna niti humanitarna djelatnost, nećemo moći naprijed. Iz perspektive turističke zajednice, razvoj turizma u općinama ovisi o inicijativama privatnih poduzetnika i ulaganjima u ono što donosi dobit, odnosno što se može naplatiti turistima. S druge strane, u jedinicama lokalne samouprave sve se je počelo svoditi na aktivnosti udruga pa zato smatraju da sve što rade udruge tijekom godine ima turistički karakter. Na njihovu žalost, tome niti približno nije tako.
Sve dok će općinske načelnici i načelnici ponavljati onu mantru da su udruge najvrjedniji dio društva i u to uvjeravati sami sebe i sve oko sebe, a na poduzetnike i investitore gledati kao na sumnjive ljude koji im nepotrebno dosađuju, neće biti nikakvog razvoja turizma kao niti gospodarstva općenito.
Na temelju čega gradite ovakav stav? Po struci ste povjesničar pa kako povezujete gospodarsku djelatnost s resursima koje ovaj kraj ima za razvoj turizma?
Živimo u vremenu kada su jedinice lokalne samouprave gotovo isključivo posvećene komunalnim investicijama, tj. rješavanju zaostataka iz prošlosti što se tiče komunalne infrastrukture. Uz to, uglavnom se bave socijalnim projektima i ponegdje se provode neke ozbiljnije demografske mjere. Kada bi neki od općinskih načelnika i načelnica barem pokušali potaknuti svoje sumještane na bavljenje turizmom, mislim da rezultati ne bi izostali. Žao mi je što više njih ne slijedi primjer Općine Legrad koja je izravnim financijskim poticajima uspjela u tome da imaju zavidan broj smještajnih kapaciteta i to pogotovo na jezeru Šoderica. Podsjetimo, na području općine Legrad svake godine ostvaruje se polovina svih noćenja na širokom teritoriju Turističke zajednice područja Središnja Podravina.
Što mislite zašto općinske vlasti zaziru od poticanja na bavljenje turizmom?
Prvenstveno, to pitanje morate postaviti njima. I mene bi zanimalo čuti njihova objašnjenja. Posebno me boli i čudi s koliko entuzijazma općinske vlasti u većini naših općina potiču rušenje starih objekata. Ne znam odakle potječe taj rušilački poriv, a vjerujte da se tome čude svi koji to promatraju sa strane. Naime, kako je moguće da su svima istodobno puna usta priča o tradiciji, baštini i kulturi, a s toliko entuzijazma se potiče rušenje te iste baštine. Nažalost, na prste jedne ruke možemo nabrojiti mjesta na našem području gdje su ljudi od starih objekata napravili ugodna mjesta za smještaj gostiju i prave ugostiteljske objekte. U Baranji trenutačno traje val uređenja tradicijskih kuća s kraja 19. i početka 20. stoljeća za turističke svrhe, a Zagorci i Međimurci već desetljećima svoje kleti pretvaraju u kuće za odmor i ugostiteljske objekte. A što smo mi učinili sa svojim kletima, ambarima, tradicijskim drvenim objektima i sličnom arhitektonskom baštinom? Slavonci svoje poznate raskošne štagljeve i prostrana dvorišta pretvaraju u originalne prostore za proslave, a ja se bome ne mogu sjetiti niti jednoga primjera da je netko za tu namjenu preuredio neki podravski štagelj ili škeden (čast rijetkim izuzecima u Hlebinama i Molvama). Često čujemo one ljubomorne usporedbe da su u Dalmaciji i Istri čak i štale i konobe pretvorili u apartmane i na tome zarađuju, a što nas sprječava da isto učinimo sa svojim štalama i štagljevima?
Što najviše nedostaje na području TZ područja Središnja Podravina po Vašem mišljenju?
Nedostaje nam sve ono što se u turizmu naziva ugostiteljska ponuda. To obuhvaća smještajne kapacitete te ponudu restorana i kafića. Često se toga stidim, ali činjenica je da u sastavu TZ područja Središnja Podravina imamo općine u kojima uopće nema niti jednog objekta za smještaj turista i posjetitelja, a bome imamo i općine bez ijednog kafića, a kamoli kakvog drugog ugostiteljskog objekta.
Nedostatak poduzetničkog duha i poslovne odvažnosti među naših žiteljima (za koji ne znam odakle potječe) glavna su kočnica razvoja turizma. Nažalost, ne znamo ili ne želimo kopirati primjere dobre prakse, a sve češće se inicijativa očekuje od jedinica lokalne samouprave. Općine mogu stvoriti neke preduvjete, poticati ljude na bavljenje turizmom, pokrenuti i realizirati čak i neke kapitalne projekte važne za razvoj turizma, ali nije za očekivati da će otvarati ugostiteljske objekte i smještajne kapacitete.
Stoga smo, nažalost, na najboljem putu da postanemo turistička destinacija kroz koju će turisti samo proći ili će ju, u još gorem slučaju, zaobilaziti. Bojim se da ćemo jako teško dostići susjedne regije, a tu prvenstveno mislim na Međimurje i Slavoniju, a bome i bjelovarsko područje.
Nikada veći broj praznih kuća i praznih imanja u Podravini, a tako mali broj objekata za smještaj turista?
To je ta bolna činjenica koju je teško razumjeti. Od ukupno 35 registriranih objekata, u prvoj polovini 2026. godine poslovalo je njih samo 29. To je također teško razumjeti. U tim objektima u pola ove godine ostvareno je 2328 noćenja, a ako do kraja godine ukupan broj ostvarenih noćenja bude više od 5000, bit ćemo zadovoljni. Ako nastavimo ovim tempom, ne znam kada ćemo dostići 10.000 noćenja na području cijele turističke zajednice.
Nedostaje nam atraktivnih sadržaja kao što su interpretacijski i posjetiteljski centri. Prvi interpretacijski centar na području Turističke zajednice područja Središnja Podravina bit će otvoren tek ove jeseni i to u Goli u Prekodravlju. Prvi dvorac u našoj županiji obnavlja se tek sada, a susjedna Virovitičko-podravska županija obnovila ih prijašnjih godina već nekoliko. Kada će na red doći drugi takvi objekti kod nas, kurije i slično? Mislim da će to ići jako sporo.
Jeste li svjesni da na našem području nema niti jednog adrenalinskog parka?
Tu situaciju donekle spašavaju entuzijasti iznajmljivanjem quadova. Mislim da je porazna i činjenica da nemamo niti jedan ranč (park) sa životinjama zbog kakvih u drugim regijama ili primjerice u susjednoj Sloveniji, turisti hrpimice posjećuju takva mjesta. Ne moraju to biti alpake, može to biti i nešto manje zahtjevno, a uskoro će i obične simentalske krave biti dovoljno egzotična vrsta koja će moći privući posjetitelje. Kad smo kod goveda, nedostaje nam sirana, kao općenito i drugih oblika prerade i proizvodnje ‘jestivih suvenira’.
Što bi se po Vama uskoro trebalo promijeniti? Imate li neke konkretne prijedloge?
Ugostiteljska ponuda je katastrofalno loša. Zato su dragocjeni restorani koji djeluju, među njima ima doista atraktivnih i zanimljivih, ali ima i onih koji su češće zatvoreni nego što rade. Zamislite, mi smo turistička destinacija koja se većim dijelom prostire uz rijeku Dravu, a praktički nemamo ozbiljan riblji restoran. Žao mi je što se dobar dio naših ugostitelja zadovoljava organiziranjem prigodnih proslava, a nitko se ne odlučuje iskoristiti ruralni ambijent za stalnu ponudu jela. Istodobno smo preplavljeni različitim gulašijadama i drugim – jadama (da ne velim – jadima) namijenjenima isključivo lokalnom stanovništvu.
Opet ću ponoviti, uzalud su sve zaštite tradicijskih jela, pogotovo slastica, sve dok ta jela nemamo gdje konzumirati. Prigodno konzumiranje prkača ili juhe s požirakima tijekom nekoliko dana u godini na manifestacijama koje traju samo nekoliko sati, doista ne možemo smatrati uspjehom. Sve to mora biti dostupno za kupovinu i konzumaciju tijekom cijele godine. Znate li da breskvice kao tradicijsku slasticu možete kupiti usred Pule, a ne u Virju niti nigdje drugdje u Podravini? Otiđite u nedjeljno popodne u Samobor pa ćete vidjeti kako izgledaju redovi pred slastičarnama u kojima se prodaju kremšnite (pri tome posjetiteljima nije uopće bitna autentična receptura), ali bez kremšnita se ne ide doma iz Samobora.
Kraj smo s ponajboljim lovištima u Hrvatskoj i s nevjerojatnim bogatstvom divljači, a jela od divljači možemo jesti samo na Čambini i povremeno u Fakinu. Nije li i to jedan neiskorišteni potencijal?
S druge strane, osvrnimo se na obronke Bilogore i Kalnika, ondje gotovo da nema vinarije s kušaonicom vina koja ima normalno radno vrijeme. Da nema vinarija na području općine Rasinja, gotovo da ne bismo imali vinski turizam. To je totalno u nesrazmjeru s tolikim izložbama vina za koja neki uporno tvrde da su turističke manifestacije. Dvije to tri vinske šetnje (i niti jedna službena vinska staza) nije dovoljno za vinogradarski kraj kao što je ovaj dio Podravine.
Razumijem da niste previše optimistični, ali molim Vas da izdvojite i neke pozitivne primjere?
Ono po čemu smo doista snažni je kulturni turizam. Broj galerija i drugih baštinskih ustanova je na zadovoljavajućoj razini i to je doista potencijal koji bismo trebali snažno podržati i razvijati. Pridodamo li tome kulturni amaterizam doista bismo mogli stvoriti konkurentni turistički proizvod. Nažalost, tu nedostaje sustavni plan i program, ali vjerujem da bi ozbiljan pristup ovoj temi već u razdoblju od jedne godine donio značajne rezultate.
Tome treba pridodati i potencijal koji ima vjerski turizam, sviđalo se to nekima ili ne. Naše crkve i kapele, pogotovo one barokne, treba pokazivati posjetiteljima. Toliko vrijedne i zanimljive arhitekture, toliko povijesnih podataka koje samo treba interpretirati na poželjan način za turiste je nešto što je kod nas doista ‘mrtvi kapital’. Pri tome ne mislim samo na dominantnu rimokatoličku baštinu, već i na multikonfesionalnu sredinu, prisutnost pravoslavlja i evangeličkih zajednica, primjerice. Znate li da u Požegi, biskupskom gradu, sakralnu baštinu prezentiraju na temelju islamskih utjecaja na razvoj sakralne arhitekture? Turističke ture bazirane na kulturnoj ponudi doista nije teško napraviti i radimo na tome.
Prirodne znamenitosti su svakako neiskorišten potencijal. Opet ću spomenuti činjenicu da se većim dijelom područje prostire uz rijeku Dravu, a nažalost nemamo niti jedno mjesto na samoj obali Drave koje bi imalo turističku svrhu. Najdalje su u tome otišli na području općine Gola. Dakako, svjesni smo svih opasnosti hirovite rijeke Drave, ali nije nemoguće stvoriti prikladan turistički proizvod.
Za kraj, što biste poručili onima koji se bave turizmom i onima koji to možda tek planiraju?
Onima koji se bave turizmom, dakle ugostiteljima i vlasnicima objekata za smještaj turista, iskreno bih zahvalio na njihovom trudu i potičem ih da budu ustrajni i da nikako ne odustaju jer je kontinentalni i ruralni turizam sigurno budućnost hrvatskog turizma. One koji tek razmišljaju o bavljenju turističkim djelatnostima, želio bih ohrabriti i potaknuti da se odvaže jer sigurno neće požaliti. Znam da ih očekuje jako puno truda, odricanja i ulaganja, ali rezultati sigurno neće izostati.
