Koprivničanka Valentina Gal (37) sjajna je kuglačica. Pojedinačna je prvakinja Hrvatske, igračica najboljeg ženskog kuglačkog kluba u Hrvatskoj riječke Mlake s kojom je najbolja ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Naravno, stalni je član i hrvatske kuglačke reprezentacije.
– Počela sam kuglati kada sam kao apsolventica na Ekonomskom fakultetu shvatila da imam previše slobodnog vremena. Moja buduća klupska kolegica iz Kuglačkog kluba Koprivnica Željka Erdec me pozvala da dođem na kuglanu, pokazavši mi kakve mišiće ima od kuglanja. I došla sam. Da, i ja sada imam mišiće od kuglanja. I eto, ostala sam, svidjelo mi se kuglanje. I ekipa je bila jako dobra. Od tada, dvaput sam bila prvakinja Hrvatske, igram za reprezentacije, od ove sezone sam u najjačoj ženskoj ekipi u Hrvatskoj, nastupila sam u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj, Češkoj, pa i Srbiji i Bosni i Hercegovini, a ove godine na rasporedu je trebala biti Poljska, ali je zbog koronavirusa između ostalog otkazano i Svjetsko prvenstvo u kuglanju.
Put od druge lige do brojnih naslova nije bio lagan.
– Recept? Prije svega rekla bih da je to puno ljubavi prema sportu, želja i volja za uspjehom, puno treniranja i puno odricanja. Više nemam slobodnih vikenda. Nekad je to stvarno naporno i teško, ipak sam žensko, imam dijete, ali dok nešto voliš, onda nađeš način da u tome uspiješ. Kada sam kuglala za Koprivnicu, uvijek sam trenirala više od svih cura iz kluba. Nerijetko sam odradila dupli trening. Cure su u pravilu na treningu bacile kao da igraju utakmicu – 15 hitaca za zagrijavanje i četiri staze po 30 hitaca. Ja sam najčešće bacila stazu, dvije, tri više. I nije da se hvalim, ali stvarno sam od svih cura iz tog kluba najdalje otišla, postigla najviše uspjeha.
Mlaka je uvjerljivo vodeća u prvoligaškom društvu. U 16 utakmica upisala je isto toliko pobjeda. Valentina je pritom statistički najbolja igračica lige trenutačno.
– Ovo mi je prva sezona u Rijeci. Kada me trener Mlake Tonči Mikac zvao da se priključim njegovom timu, njegovim curama, postavio je pred mene određene zadatke. Postavio je ciljeve koje želi postići ove sezone u kuglanju. Prihvatila sam taj izazov. Smatrala sam da sam dovoljno dobra u kuglanju, da sam se dovoljno izgradila te da imam određeni status. Iako su kuglačice Mlake ujedno i najbolje kuglačice u Hrvatskoj, većina njih je i u reprezentaciji Hrvatske, one su skroz obične cure, cure koje vole kuglati, i iako gladne uspjeha, ipak su ekipa, doslovno jedna za sve, sve za jednu. Ali ne, nisu one mušketirke, one su tigrice, u pravom smislu te riječi. I to mi se jako sviđa, a prihvatile su me odmah kao dio ekipe. I još najbitnija stvar, nisam sama iz Koprivnice. Sad već nekoliko godina za Mlaku kugla i Ana Jambrović. Tako da zajedno smo na putu svake subote pa je i put lakše preživjeti.
Hrvatska reprezentacija?
– Moj put s reprezentacijom je počeo 2017. godine. Svjetsko prvenstvo, seniorsko ekipno, održavalo se u njemačkom Dettenheimu. Bila sam pozvana na pripreme, sve sam prošla. Međutim, nisam upala u 10 igračica koje su i otišle na to prvenstvo. Rečeno mi je da sam u rezervi, ako se nešto dogodi. Međutim, to me nije pokolebalo, sljedeću sezonu sam još napornije trenirala, odlučila sam da ću upasti u tih 10 igračica koje idu na Svjetsko prvenstvo. Isplatilo se naporno treniranje. 2018. godine Svjetsko prvenstvo se održavalo u rumunjskom Cluju. Nisam bila samo na pripremama, već sam išla i u Rumunjsku. To je bilo pojedinačno seniorsko. 2019. je Svjetsko prvenstvo bilo u češkom gradu Rokycany i tu smo osvojile ekipno zlato, bile smo prve na svijetu.
Igrala je i za zagrebački Admiral, ali ne i za Podravku.
– Zadnju sezonu kuglanja za drugoligašku Koprivnicu bila sam prva kuglačica lige. I upravo Ana Jambrović je bila ta koja mi je stavila bubu u uho da sam dobra, da imam dobre rezultate i možda bih trebala razmisliti o odlasku u prvu ligu. Zamislila sam se nad tim. Imala sam pristojne rezultate, najbolje u Drugoj ligi. Stupila sam u kontakt sa zagrebačkim Admiralom te dogovorila prelazak tamo. Zvali su me i u Podravku, međutim prekasno. Već sam dogovorila s Admiralom. Admiral je ekipa koja je tada bila druga u Prvoj kuglačkoj ligi, a Podravka se nalazila pri samom dnu ljestvice. Možda zvuči prepotentno, ali znala sam da sam bolja od svih kuglačica Podravke i htjela sam više. A Admiral mi je mogao ponuditi više nego Podravka. I nisam požalila. Bilo mi je teško, naporno, zbog obitelji, posla, ali nije mi žao. Imala sam tamo odličnog trenera, Damira Fučkara. Osim što je bio sjajan trener, bio je i odličan kuglač, ali i divna osoba. Natjerao me da se pomaknem s pristojnog kuglanja na dobro kuglanje pa čak i više od dobrog. Postala sam samopouzdanija i sigurnija u svoje kuglanje. Tu su počele i međunarodne utakmice, jako veliko i dobro iskustvo. Odmah prve sezone kada sam došla u Admiral, izborile smo se za Final four Lige prvaka koji se te godine održavao u njemačkom Bambergu.
Kada bi se i Valentina Gal i Ana Jambrović vratile kuglati u Koprivnicu, u Podravku, put prema naslovu sigurno bi se širom otvorio.
– Ne mogu govoriti u Anino ime, ali ja za sada tako nešto ne planiram. Tek sam prvu sezonu u Mlaki. Dobro mi je tu. Sviđa mi se biti dio ovakve ekipe. Cijelu sezonu do sad smo prošle bez i jedne izgubljene utakmice, čak nije bilo ni neriješeno, sve pobjede. Tko bi želio ostaviti takvu ekipu? Treniram u Koprivnici, tri puta tjedno, radim u Križevcima. Snalazim se da uskladim dijete, školu i posao. Nije mi jednostavno putovati, moje domaće utakmice su u Rijeci. Ali isplati se. Odlazak u inozemstvo isto tako za sada nije u planu.
Kuglanje nije razvikani sport, ali mogu li barem najbolji igrači dobro zarađivati i možda živjeti samo od njega.
– Ne, u Hrvatskoj se ne može živjeti od kuglanja. Možeš samo ako kuglaš za neki njemački klub. Nije u Hrvatskoj kuglanje na razini kao na primjer nogomet ili rukomet… Nema takvih sponzora u Hrvatskoj. Može se zaraditi nešto, ali ni blizu dovoljno za život. U Hrvatskoj jako puno ljudi ne zna da su kuglanje i bowling zapravo dvije različite vrste kuglanja. Svi misle kad spomenem kuglanje da kuglam s kuglama s rupama i da nosim svoju kuglu kad idem na kuglanu. Čak dobijem pitanje i da li se to zove utakmica? A na utakmicama, navijači su zapravo igrači klubova koji kuglaju na utakmici. Vrlo malo je onih koji dođu pogledati utakmicu ako ne igraju. Kuglane se zatvaraju, klubovi se gase upravo zbog financija. Kuglanje kao takvo jednostavno nije interesantno sponzorima. Nažalost. Nadam se da će se i to jednom promijeniti, da će ljudi shvatiti da je i kuglanje sport, a ne samo nogomet.
Koliko je kuglanje uopće zahtjevan sport, zbog čega nema bolji status?
– Dakle ovako, kuglač na utakmici mora biti fokusiran na kuglanje 45-50 minuta otprilike. Mora baciti 135 puta kuglu koja je teška skoro tri kilograma. Kuglanje zahtijeva i određen hod po dasci, znači postoji stil kuglanja koji se treningom može uvježbati. Ovo sve se može činiti vrlo lagano. Ali nije, ni blizu. Da bi se ovo moglo odraditi, potreban je mir u glavi, koncentracija, odnosno izbaciš iz glave sve osim onog što moraš napraviti. A to je srušiti devet čunjeva. Ne dogodi se svih 135 bacanja, ali onda se skoncentriraš da baciš sljedeću kuglu što bolje i efikasnije. I ne dozvoliš protivniku da te dekoncentrira. Imaš svoju stazu i moraš biti skoncentriran samo na svoju stazu. Da 135 puta baciš kuglu tešku skoro tri kilograma, moraš imati snage za to. Dakle, i fizička sprema je bitna. Treba uskladiti glavu, ruke, noge. Ja bih rekla, nije lagano. Ali može se naučiti i savladati.
Sport je slabo medijski popraćen. Svi znaju za nogomet, za rukomet, za košarku, za tenis, i tako dalje. I tu se vrti lova. Za kuglanje znaju oni koji kuglaju. I tu priča gotovo uvijek završi. Ne vrti se neka lova ovdje. Oni koji kuglaju, kuglaju uglavnom iz ljubavi prema tom sportu. Podmladak budu djeca kuglača. Nažalost. A ima i u ovom sportu i druženja, i putovanja, stvaraju se prijateljstva, i međunarodna prijateljstva, rađaju se ljubavi, svega ima. A natjecanja su uglavnom vikendima kad većina ljudi može prisustvovati. Ponavljam, tu su i sponzori. Na žalost, ima klubova koji su prestali s radom isključivo zbog financijskih razloga. Cijeli svijet zna za nogomet, slavimo nogometnu reprezentaciju koja je bila druga u svijetu. Ženska kuglačka reprezentacija je bila prošle godine prva u svijetu. Nitko nas nije dočekao na glavnom trgu u Zagrebu. Kada sam se vratila iz Češke, gdje je prošle godine bilo Svjetsko prvenstvo, sljedeći dan sam najnormalnije otišla na posao, kao da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se. Došla sam doma sa zlatnom medaljom. Jako velik uspjeh. A koliko ljudi zna za tu informaciju?
Igramo Ligu prvaka. Odemo u Austriju na utakmicu. Kuglana puna navijača. Igramo uzvratnu utakmicu na domaćem terenu. Kuglana opet puna navijača, ali ne hrvatskih, puna je austrijskih navijača. Došli su iz Beča podržati svoju ekipu. A gdje su naši? Nema ni navijača niti novinara. Naši pitaju: a i to se zove utakmica? Jesu li to one kugle s rupama?
Najljepši i najteži trenuci u kuglačkoj karijeri?
– Volim kuglanje, stvarno volim taj sport. Došla sam na kuglanu popuniti slobodno vrijeme u svom životu, bez ikakvih očekivanja. A onda sam vidjela da meni to ide. I otišla sam dalje. Veseli me to, svaka nova stepenica na više me veseli. Za sav svoj trud, za sve odricanje, jer privatni život često trpi, s druge strane dobiješ i nagrade. Nova prijateljstva, nova iskustva, upoznavanje drugih gradova, država, međunarodna prijateljstva, pa onda dođu medalje i pehari, bronca, srebro, zlato, sve je to ljepota u ovom sportu. Ali, bilo je i teških trenutaka. Doslovno odluka – kuglati ili ne? Teške obiteljske situacije često zahtijevaju i teške odluke. I doslovno se situacije zaredaju jedna za drugom, teško je takve stvari izbaciti iz glave pa čak na tih samo 45-50 minuta. I onda kuglanje krene nizbrdo. Na sreću, imala sam podršku najbitnijih mi osoba u životu, izgurala sam, izašla jača iz toga svega i došla sam na sam vrh kuglanja u Hrvatskoj, a s ekipom i u svijetu.
Koliki je vijek trajanja igrača u kuglanju?
– Kuglanje je sport kojim se možeš baviti i kada si u većini sportova u mirovini. Ne planiram skoro prekinuti s kuglanjem. Osim ako mi to doktor ne zabrani. U svim ostalim slučajevima, dokle god budem mogla baciti 135 puta kuglu, ne mičem se sa staze.
Tko je Valentina Gal privatno?
Razvedena, majka jednog djeteta, sina Davida, ima 10 godina, koji sa mnom putuje na većinu utakmica. On mi je zapravo i najveća podrška, najvjerniji i najbolji navijač. Najdraže mi je kada iz publike čujem: bravo mama! Zaposlena sam na Zavodu za zapošljavanje. Roditelji su mi od velike pomoći, često vode brigu oko Davida kada moram izbivati zbog kuglanja. Međutim, i bivši suprug isto tako vodi brigu oko djeteta i u vrijeme kada moram duže izbivati zbog kuglanja.
U slobodno vrijeme volim uzeti neku dobru knjigu u ruke. A i bicikl mi je jako dobar prijatelj. Još uvijek imam posla oko uređenja stambenog prostora, naučila sam gletati, fugirati, maljati, farbati i još kojekaj drugo, reklo bi se – završni radovi u građevinarstvu. Ne bojim se nikakvog posla, veselim se svakom novom izazovu i nadam se da će i sljedeća sezona biti ne kao ova, već puno bolja.
Na žalost, zbog trenutne situacije zabranili su nam i kuglanje i moram priznati da sam skroz izgubljena s tolikim slobodnim vikendima. Kada krene sezona kuglanja, treninzi u pravilu počnu u kolovozu, pa sve dok ne završi u lipnju, gotovo da i nemam slobodni vikend. Iako mi nekad to fali, malo slobodnog vremena, kuglanje fali više. I jedva čekam da nam dozvole ponovno treniranje i utakmice.
Poruka za kraj…
– Želim reći ono što nama stalno naš trener ponavlja prije svake utakmice: hoću da svaka da svoj maksimum, ne ono što ne možete, očekuje se ono što svaka može dati. I grickamo iz početka, od dna prema gore. I milijun puta ponavljamo veliko K, K za koncentraciju. To je, po meni, zapravo i najteži dio kuglanja. Fizički moraš biti spreman za svaki sport.
