O mons. Leonardu Markaču ovih smo tjedana mogli čitati i slušati u više medijskih istupa. Ovih dana zaključuje jedno veliko životno poglavlje, župničko službovanje u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u koprivničkim Močilama. Povodom njegova odlaska iz Močila razgovarali smo o uspomenama koje će zauvijek nositi sa sobom, ljudima koji su obilježili njegov svećenički put, promjenama koje je svjedočio tijekom 43 godine u Močilama te o onome što bi volio ostaviti budućim generacijama. Ovo nije razgovor samo o svećeniku, nego o čovjeku koji je velik dio svoga života posvetio jednoj župi i njezinim ljudima.
Poštovani monsinjore, u 43 godine niste gradili samo zidove, nego i zajednicu. Što Vam je bilo teže, obnoviti crkvu ili povezati ljude?
Kad sam pred 43 godine poslan u Močile i postao prvim župnikom, osnovno je moje poslanje bilo osnovati novu župnu zajednicu. U materijalnom, kao i u duhovnom pogledu, morali smo krenuti ispočetka. U Močilama je bila stara, derutna crkva, polomljenih prozora, improviziranih vrata, jednom riječju, loše. Nismo se previše umarali izmišljajući velike planove, već smo polako, ali odlučno, krenuli na posao. Ljudi su brzo shvatili što nam je činiti. I meni je sve bilo jasno. Najprije smo krenuli u čišćenje i uređenje bogoslužnog prostora i crkvenog okoliša koji je, nažalost, bio odlagalište smeća. Dobro se sjećam tadašnjih vjeroučenika, polaznika sedmog i osmog razreda koji su s nevjerojatnom odlučnošću priskočili u pomoć. Bilo je naporno s mnogo problema, ali nismo posustali.
Uz te materijalne zahvate prioritet mi je bilo formiranje vjerničke zajednice. Nemoguće je navesti sve poteškoće s kojima smo se tada susretali. Mnogi ljudi ovog dijela Koprivnice bili su podosta udaljeni od Crkve. Rijetki su odlazili na svete mise u grad. Mnogima je veza s Crkvom bila otići u crkvu svetog Nikole i podići krsni list ili neku drugu potrebu. Obično su, kako su mi znali reći, to činili ponedjeljkom kada je u Koprivnici bio sajam. Velik broj djece nije bio kršten. Krstio sam dosta djece već školskog uzrasta, prije prve svete pričesti ili svete potvrde. Nakon nekog vremena sve se to iskristaliziralo.
Gradili smo istovremeno zidove koji ne razdvajaju, već daju sigurnost i, što je najvažnije, gradeći crkvu i sve s njom povezano, gradili smo živu Crkvu. To posebno raduje.
Koja Vas uspomena iz Močila uvijek razveseli?
Još sam, premda kratko, ovdje na župi. Još nije vrijeme uspomena. Znam da će doći i da će ih biti puno. Volim lijepe uspomene jer od njih se živi, no volim i one manje lijepe, sretan što su prošlost. Volim se prisjetiti dobrih ljudi s kojima sam najviše surađivao. Lijepo je prisjetiti se raznih događanja, o njima pričati. U život volim ponijeti samo ono lijepo jer to nas čini veselima i sretnima. Ono što nije bilo lijepo i dobro, ostavljam iza sebe. Nikoga od svojih župljana ne želim pamtiti po nekim lošim stvarima.
Što biste voljeli da Močile nikada ne izgube?
Kada ovdje velimo Močile, mislim na ljude. Močile volim neizmjerno. Volim svakog župljanina. Uvijek sam se radovao sa svakim od njih, a isto se tako i žalostio. Močile su jedna složna zajednica. Ljudi se druže, pomažu jedni drugima, nisu zavidni i mnogi su od njih bogobojazni. Želio bih da te kvalitete sačuvaju i prenesu na buduća pokoljenja.
Tijekom ovih godina uz Vas su bili brojni suradnici, od kapelana i pastoralnih vijećnika do zborova, vjeroučitelja, orguljaša, a na osobiti način sjećamo se naše časne sestre Katarine s. Florijane Markač. Kada biste danas okupili sve svoje suradnike na jednom mjestu, od prvih dana u Močilama do danas, što biste im poručili?
Trebao bi mi veliki prostor gdje bi mogao skupiti sve svoje suradnike tijekom ovih mnogih godina. Bilo ih je zaista puno. Svaki je od njih na svoj način doprinio našoj župi, Bog to najbolje zna i za sve njih molim Božju nagradu. Spominjem se ovdje svoje sestre Katarine Florijane, koja mi je tijekom 30 godina pomagala u mojim župnim i župničkim poslovima. Sve je radila Bogu na slavu. Neka je On nagradi nebeskom slavom. Pokojne suradnike preporučujem milosrđu Božjem, a živi neka s novim župnikom nastave služiti župnoj zajednici.
Krstili ste djecu koja su kasnije pred Vama sklapala brak. Kako je živjeti u zajednici o kojoj znate svaki životni detalj?
Dobro je da župnik poznaje svoje župljane i jedino se tako može razvijati plodna suradnja. Dobro poznajem sve svoje vjernike. Znam gotovo sve kućne brojeve svojih župljana. Uvijek sam s radošću prihvaćao vjernike na župnom dvoru. Dok je bila sestra sa mnom, svake sam nedjelje na objedu imao po 12 mladića, djevojaka ili školske djece. Divni su to bili dani. Mnogi se sada zreli ljudi s nostalgijom sjećaju tih dana. Osobito mi je bilo drago kada sam vjenčao one koje sam i krstio. Nije malen broj djedova i baka koji dođu na krštenje svojih unuka, a i njih sam same krstio. To me, Bogu hvala, čini sretnim.
Mnogi od nas često će o Vama reći da ste mudra osoba koja u nekoliko riječi izreče sve što je potrebno. Što ste kroz 50 godina svećeništva naučili o radu s ljudima?
Samo je Bog dobar i mudar. Mi ljudi smo toliko mudri koliko slušamo Boga i radimo po njegovoj svetoj volji. Raditi s ljudima nije lako. Treba puno strpljivosti i ljubavi. To je veoma odgovoran posao. Ako nemamo poštovanja prema onima koji su nam povjereni, bolje je ne prihvaćati se toga posla. Uvijek Boga molim da budem strpljiv s povjerenim mi ljudima. Koji put mi uspije, a koji put, Bože mi prost, ne.
Uvijek ste uz ozbiljnost svećeničke službe imali i dozu humora. Koliko Vam je smijeh pomagao u susretima s ljudima i je li bilo trenutaka kada je upravo jedna šala olakšala neku tešku situaciju?
Ljudi smo različiti. Svaki je od nas Božji original. Na tome moramo biti Bogu zahvalni. Ja sam mu jako zahvalan na svemu što mi je dao. Uvijek sam volio šale i pošalice. Volim humor koji nikoga ne vrijeđa, a mnogima daje dobro raspoloženje. Radosnu vijest, Evanđelje volim prihvatiti i drugima prenijeti na radostan način. Svećenik bi trebao uvijek isijavati radošću jer za to ima razloga.
Mnogi su se župljani vezali uz Vas kao čovjeka i pastira. Sada dolazi novo razdoblje i novi župnik. Što biste poručili Močilčanima kako bi s otvorenim srcem prihvatili onoga koji dolazi nakon Vas?
Ne volim navezanost na sebe ako drugi nema pristupa. To nije moj stil. Normalno je da sam s nekime više dobar, ali za svakoga imam otvoren prilaz. Novi župnik nastavlja tamo gdje sam ja stao. On će naviještati isto Evanđelje, on će propovijedati istoga Krista. Svaki od nas to čini na svoj način. Tako će i novi župnik. To valja poštivati. Novom sam župniku Tomislavu Leskovaru već poželio dobrodošlicu, a to činim i ovim putem. Svim župljanima poručujem da svoga novoga pastira prime otvorenog srca i da s njim surađuju na svoje dobro.
Na kraju, u subotu ćemo proslavii svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, nebeske zaštitnice Župe Močile. Ako bi Vas danas, nakon 43 godine službovanja, netko pitao što ste ostavili Močilama, a što su Močile ostavile Vama, koji bi odgovor bio?
Močile su meni dale jako puno. Bogu sam zahvalan što sam najveći dio svoga života proživio u ovom pitomom kraju i što mi je povjerio ove dobre ljude da ih privodim Njemu. Ja sam pokušao Močilama dati sve, no znam da nisam u tome u potpunosti uspio, Neka Gospodin sve moje slabo uzme i učini jakim. Zazivam zagovor naše Majke Božje Močilske na sve župljane, hodočasnike i ljude dobre volje.
Nakon 43 godine služenja u Močilama, mons. Leonard Markač ne zatvara vrata svećeničkog djelovanja. Iako završava svoju službu župnika Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, njegov put među ljudima nastavlja se i dalje. Odlazi u Župu svetog Leopolda Bogdana Mandića u Koprivnici, gdje će pomagati u pastoralu i ostati na raspolaganju vjernicima.
Močile tako ne gube čovjeka koji je desetljećima bio njihov pastir, nego dobivaju priliku da sve ono što je godinama stvarano nastavi živjeti kroz nove generacije i novog župnika. Mons. Markač ostaje blizu, tek nekoliko kilometara dalje, s istom željom koja ga je vodila kroz cijeli svećenički život: biti uz ljude, slušati ih i služiti im.
Zato njegov odlazak iz župničke službe nije oproštaj od Močila, nego ulazak u jedno novo životno poglavlje. Godine zajedništva, susreti, prijateljstva i sve ono što je izgrađeno ostaju trajna poveznica između mons. Markača i župe kojoj je darovao velik dio svog života.
Redakcija portala Klikaj.hr zahvaljuje mons. Markaču na vremenu, suradnji, otvorenosti i svemu što je tijekom svih ovih godina dijelio s nama i našim čitateljima. Želimo mu svako dobro na novom životnom putu.
