Kažu da je platno za slikara ogledalo duše, a kist produžetak misli. Kist je neprikosnoveno vlasništvo umjetnika, kormilo stvaranja, a na čelu broda je stvaralački duh. Leonardo Da Vinci je davno rekao: “Tamo gdje Duh ne vodi ruku umjetnika, tamo nema umjetnosti”. Jedan pouzdani kist može stvoriti magiju. Tatjana Jakopović, mlada virovska slikarica, ima puno kistova. Kaže da su svi pouzdani. Oni najpouzdanije opisuju njezin život putem slika koje odražavaju njezin svjetonazor. Listovi u knjizi njezinog života brzo se okreću i dok je na stranici gdje je sadašnja slika, novi list se već okreće s novom slikom, jer Tatjana stvara nove i nove slike. Puno je izreka o slikarstvu i mladim slikarima, a zajednički nazivnik svih tih misli je da je poziv umjetnika slati svjetlost slikanja iz dubine srca. Ljubav prema slikanju intenzivirala je Tatjanin prkos i želju da putem slika pošalje poruku da može raditi što želi u svijetu boja isprepletenih s njezinim životnim okolnostima i situacijama, s radošću, ali i borbom sa zdravstvenim problemima. Jedan hrvatski, likovni kritičar, rekao mi je da je Tatjana još mlada, ali da će se o njezinom slikarstvu još mnogo čuti. Želim joj puno uspjeha na putu na kojem je vode njezini kistovi. U ovom intervjuu sam joj odlučio postaviti vrlo jednostavna (i osobna) pitanja.
Najduža virovska Ulica Mitrovica ima dvoje slikara, pokojnog Josipa Turkovića i Tatjanu Jakopović. O Turkoviću sve znamo, no tko je Tatjana Jakopović?
Tatjana Jakopović je 35-godišnja samouka slikarica apstraktne umjetnosti. Apstrakcijom se bavim više od 10 godina, slikam od kad znam za sebe.
Nedavna samostalna izložba u Muzeju Podravine pokazala je da Virje i Podravina imaju mladi talent o kojem će se još mnogo čuti. Siguran sam da neće sve stati na ovoj izložbi. Je li slikarstvo nedjeljiv dio tvojeg života?
Kao što kažu, umjetnost je sastavni dio života, a za mene je to jedna od najvažnijih sporednih stvari u životu, kroz koju izražavam sebe i svoje osjećaje.
U koju kategoriju slikarstva bi ti osobno uvrstila svoj stil slikanja? Je li to ekspresionizam unutar apstraktnog slikarstva? Ili, jednostavno apstraktno slikarstvo?
Svoje slikarstvo možda bih najviše opisala kao lirski apstraktni izričaj jer slikam po nekom svom osjećaju, tako biram boje i poteze. Moje slikarstvo temelji se na emocijama i spontanosti. Ali, dodala bih da u nekim dijelovima ima i odvažnih elemenata ekspresionizma.
Na tvojim slikama prevladava crna boja. Čini mi se da to nije pesimistična varijanta životne i slikarske poruke, nego potreba da iskažeš što je to trenutačno u tebi!? Jednom si izjavila da su platna tvoj trag, ali i poruka svima koji se bore! O kojoj borbi govoriš. Prokomentiraj nam to?
Kod mene se to najviše očituje kroz bijelu i crnu nijansu, gdje je crna najčešće prisutna u mojim radovima, ali isključivo kao dubina izraza, a ne kao nešto pesimistično, kako se ponekad može protumačiti. S obzirom na to da se moje slikarstvo temelji na emocijama, tako su nastali i neki radovi nakon moje borbe s bolešću, kada sam oboljela od zloćudnog karcinoma dojke i u tom razdoblju nisam mogla slikati. Prošlo je dosta vremena kroz liječenje i oporavak, a kada sam ponovno uzela kist u ruke, počela sam kroz rad više izražavati svoje osjećaje. Takvi radovi mogu se povezati i s dobrim i s teškim iskustvima, ali svoje slike bih najradije opisala kao izraz jedne dublje, duhovne dimenzije.
Kako su Podravci i šira publika prihvatili (i komentirali) tvoj stil slikanja? Kažeš da tvoje slike ne traže jednoznačno tumačenje, one ostavljaju prostor da svatko u njima pronađe vlastiti doživljaj, vlastitu emociju ili trenutak prepoznavanja.
U Podravini su ljudi već prilično upoznati s mojim radom i otprilike znaju u kojem smjeru ide moj likovni izričaj. Kada radim slike po narudžbi, tada slušam želje drugih, ali uvijek u svaki rad unosim i dio sebe jer volim ljudima dočarati osjećaj kroz boje i kompoziciju. Koristim boje koje oni žele, ali ostavljam prostor da to i dalje bude moje djelo, da se u svakoj slici osjeti moj potpis. Okolina je jako dobro prihvatila i ovu izložbu, uz mnogo lijepih i pozitivnih komentara. Ljudi su bili pozitivno iznenađeni jer sam po prvi puta pokazala isključivo sebe i smjer u kojem zaista želim ići, ne neke komercijalne, tuđe želje, već potpuno autorski.
Kako je baka Marica, koja te obožava, prihvatila tvoj stil slikanja? Kakvi su njezin komentari?
Baka Marica, ona je od mog djetinjstva naviknuta na razne moje kreativne ideje. Kako se s vremenom razvijalo i moje slikarstvo, te apstraktna umjetnost kao izričaj, tako je i ona, kao i cijela obitelj vidjela da sam se u tome pronašla. Za moju baku, koja ima 86 godina, to nisu samo slike njezine unuke, nego ih promatra i kao svojevrsni kritičar. Uvijek zna izdvojiti rad koji joj se posebno ističe među novonastalim djelima. Gotovo uvijek prepozna i izdvoji jednu koja joj je najljepša i najdraža. Zanimljivo je da često izabere upravo onu koja je i meni osobno najbliža.
Publika te prepoznaje po jedinstvenoj i jednostavnoj frizuri, začešljane kose i na svakoj strani čela dvije tanke pletenice. Hoće li to biti tvoj prepoznatljiv image?
Što se tiče moje frizure, ona je nastala kao posljedica moje bolesti, kada sam zbog kemoterapija u potpunosti izgubila kosu. U tom razdoblju nosila sam različite perike, marame i mijenjala izgled kako sam mogla. Kada mi je kosa ponovno počela rasti, nisam se osjećala kao ja s kratkom kosom pa sam se odlučila na uplitanje umjetnih vlasi u svoju kosu pletenica. Zadnjih godinu dana naviknula sam se na ovu frizuru i u njoj se trenutačno najviše prepoznajem i dobro se osjećam. Za sada ne razmišljam o većim promjenama, već ostajem vjerna ovom izgledu.
Ja sam svoje prekrasno djetinjstvo proveo na Jakopovićevim, Bruncevima, Odobašićevim i Cikoševim vrtovima punim rascvjetalih starinskih voćnjaka, egzotičnog cvijeća, tepiha od tratinčica, visibaba i jaglaca s mirisima pokošene trave sa svim dječačkim nestašlucima. Je li ta ljepota na neki način utkana i u tvoje apstraktne slike kako bi gledatelj u njima pronašao mir, radost ili neki trenutak koji ostaje?
I ja sam također provela svoje djetinjstvo u vrtovima naših spomenutih susjeda, čega se uvijek s radošću prisjećam. Ponekad i danas volim osjetiti taj mir, otići u šetnju po našim vrtovima.
Djetinjstvo pamtim kao razdoblje zajedništva i dobrog društva, gdje smo svi bili kao jedna velika obitelj. Ne bih rekla da se moje slike izravno temelje na tom miru iz djetinjstva, ali kada se sve sabere, vjerujem da je cijeli moj život i način odrastanja, ispunjen ljubavlju roditelja, sestre, baka, djedova i susjeda ima duboku vezu i u mom umjetničkom izričaju.
Imaš li nekog slikara kao uzor?
Nemam konkretnog umjetnika kao uzor, ne mogu posebno nikog izdvojiti. Za mene je važnije da me neka slika ili djelo dotakne – ili me pogodi ili ne, odnosno u njemu osjetim nešto svoje. Dovoljno mi je da mi je djelo lijepo, skladno i emotivno, bez obzira je li izričito apstraktno ili ne. Zato gledam svako djelo za sebe. Naravno, postoje umjetnici čiji mi je izričaj bliži i kod kojih mogu pronaći određene sličnosti s vlastitim radom, ali ih ne bih nazivala uzorima u klasičnom smislu, nego više izvorom inspiracije i prepoznavanja slične senzibilnosti.
Planovi?
Što se tiče planova, njih mi nikada ne nedostaje – uvijek sam puna ideja i volim stvarati te razmišljati o nečemu novom. Trenutačno sam posvećena slikarstvu i osjećam da sam se u njemu pronašla te me taj rad ispunjava i planiram mu se i dalje posvećivati jer se kroz apstrakciju mogu izraziti na potpuno svoj način. Uz slikanje volim ponekad napisati i koju pjesmu. Želim se nastaviti baviti ovim radom, bez ikakvih ograničenja i okvira, te se predstaviti i šire. Kao i svaki umjetnik, voljela bih da šira publika vidi moje radove i da u njima prepozna nešto drugačije, nešto dublje.
