U Osnovnoj školi Martijanec hodnici su ispunjeni žamorom djece, zvukom smijeha i veselim koracima učenika koji žure prema svojim učionicama. Na prvi pogled prizor je isti kao i u svakoj drugoj osnovnoj školi. No, iza svakodnevnih školskih aktivnosti odvijaju se priče koje često ostaju nevidljive široj javnosti, a to su priče o djeci koja svaki dan vode svoje male bitke i ljudima koji im pomažu da ih dobiju.
U Osnovnoj školi Martijanec danas rade četiri pomoćnice u nastavi. Za nekoga je to tek brojka, no za djecu kojoj pružaju podršku one predstavljaju mnogo više od osobe koja sjedi pokraj njih u učionici. One su oslonac, sigurnost, most prema vršnjacima i često ključna figura koja omogućuje da dijete ravnopravno sudjeluje u školskom životu.
Ravnatelj škole Goran Živković ističe kako potrebe za ovakvim oblikom podrške iz godine u godinu rastu.
“Danas su potrebe veće i očekujem da će u budućnosti biti još veće”, kaže ravnatelj.
U školama se sve češće susreću učenici kojima je potrebna dodatna pomoć zbog razvojnih teškoća, problema s pažnjom, komunikacijskih izazova ili emocionalnih teškoća. Sustav pokušava odgovoriti na te potrebe, ali mogućnosti nisu uvijek jednake stvarnim potrebama djece. Iako kriteriji određuju tko može ostvariti pravo na pomoćnika u nastavi, iz perspektive škole jasno je da bi individualizirana podrška koristila većem broju učenika. Upravo zato pomoćnici postaju sve važniji dio obrazovnog sustava i inkluzivnog obrazovanja.
No, važnost njihove uloge ne vidi se samo kroz administrativne podatke, već kroz svakodnevni život djece.
Svako dijete ima svoju priču
Stručna suradnica pedagoginja Monika Novak objašnjava kako je procjena potrebe za pomoćnikom složen proces u kojem sudjeluju učitelji, roditelji, stručne službe i vanjske institucije. Svako dijete promatra se individualno, a odluke se donose na temelju njegovih stvarnih potreba i mogućnosti funkcioniranja u razredu.
Kroz svoj rad svakodnevno prati učenike kojima je potrebna dodatna podrška, a kod jednog od njih, učenika Vanje, napredak je posebno vidljiv.
“Uz kontinuirane dodatne poticaje pomoćnice Kristine uočljiv je pozitivan pomak u Vanjinu sudjelovanju u nastavnom procesu, većoj sigurnosti i samostalnosti u radu te lakšem uključivanju u razredne aktivnosti”, govori Monika Novak.
Takvi pomaci možda nekome sa strane djeluju mali, no u stvarnosti oni znače mnogo više od uspješno riješenog zadatka ili dobre ocjene. Znače veće samopouzdanje, manje straha i osjećaj da dijete pripada svojoj zajednici.
Pedagoginja i stručna suradnica upozorava kako društvo još uvijek nije dovoljno svjesno koliko pomoćnici doprinose razvoju djece.
“Njihova uloga daleko nadilazi praćenje nastave. Oni pomažu učenicima razvijati samostalnost, jačati socijalne vještine, stvarati prijateljstva i osjećati se ravnopravnim članovima razredne zajednice”, dodaje.
Djeca vrlo rano osjete da su drugačija
Koliko je važna podrška odraslih najbolje razumiju učitelji koji svakodnevno rade s djecom.
Razrednica učenika Vanje, Melita Bačani, tijekom svojih gotovo tri desetljeća rada susrela se s brojnim učenicima kojima je bila potrebna dodatna podrška. Iskustvo joj govori da djeca svoje različitosti često primijete puno prije nego što to odrasli očekuju.
“Iz osobnog iskustva znam da oni vrlo brzo vide da su drugačiji, čak i prije nego što to odrasli primijete”, rekla je razrednica.
Djeca koja sporije usvajaju gradivo, drukčije komuniciraju ili teže ostvaruju kontakte s vršnjacima često vrlo rano razviju osjećaj da ne pripadaju skupini. Upravo zato podrška odraslih postaje presudna. U Vanjinu slučaju razlika je, kaže njegova razrednica, vidljiva iz dana u dan.
“Otkako ima pomoćnicu u nastavi, postao je sigurniji u sebe, uspješnije prati nastavu i aktivnije sudjeluje u razrednim aktivnostima”, kaže Melita Bačani.
Napredak nije vidljiv samo u školskom radu, nego i u odnosima s vršnjacima. Dječak koji je nekada izbjegavao određene aktivnosti danas se lakše uključuje, sudjeluje i pokazuje veću otvorenost prema drugima.
Razrednica naglašava i da pomoćnik ne pomaže samo jednom učeniku jer kada dijete kojemu je dodijeljen pomoćnik može samostalno raditi pomoćnica postaje podrška cijelom razredu. Ona pomaže ostalim učenicima, smiruje napete situacije, razgovara s djecom i doprinosi pozitivnoj atmosferi u učionici.
Posao koji se ne može mjeriti satnicom
Dok traje nastava, pomoćnica Kristina Bogović neprestano prati Vanjin rad. Pomaže mu u pisanju, čitanju, organizaciji materijala, pojašnjava zadatke, usmjerava pažnju i motivira ga kada naiđe na prepreku.
To je posao koji zahtijeva stalnu koncentraciju, veliko strpljenje i iznimnu emocionalnu uključenost. Kada govori o svom radu, ne ističe vlastiti trud, nego učenikove uspjehe.
“Kada vidim da je dijete, uz moju pomoć, uspjelo napraviti nešto što prije nije moglo, osjećam veliku radost, ponos i zadovoljstvo”, iskrena je Kristina.
Svaki mali korak naprijed rezultat je zajedničkog rada učenika, pomoćnika, učitelja, stručnih suradnika i roditelja. Kristina Bogović posebno naglašava važnost suradnje svih uključenih u odgojno-obrazovni proces. Samo kada škola i roditelji djeluju kao tim, dijete može dobiti podršku koja mu je potrebna.
Njezina uloga ne završava školskim zvonom. Tijekom odmora potiče učenika na druženje s vršnjacima, uključivanje u zajedničke aktivnosti i razvijanje socijalnih vještina koje su jednako važne kao i školsko gradivo.
“Osjećam se hrabrije, sigurnije i bolje”
Koliko pomoćnica znači jednom djetetu najbolje se može čuti iz Vanjine perspektive. Dok govori o svojoj pomoćnici, ne koristi stručne izraze ni složene rečenice. Njegov odgovor je jednostavan, ali dovoljno snažan da objasni zašto je pomoćnik u nastavi toliko važan.
“Osjećam se hrabrije, sigurnije i bolje. Sretan sam. Mogu više toga učiniti sada, a prije nisam mogao. Razveselim se kada me pohvali za nešto”, kaže Vanja.
Pomoćnica ga dočekuje u školi, pomaže mu organizirati pribor, objašnjava ono što ne razumije i daje mu podršku kada mu je potrebna. Zahvaljujući toj pomoći danas lakše čita, piše, rješava zadatke, javlja se na nastavi i sudjeluje u aktivnostima koje su mu nekad predstavljale velik izazov. Još važnije, lakše se druži s prijateljima i odlučniji je pokušati nešto novo. Na pitanje kako bi se osjećao bez pomoćnice, odgovara iskreno: “Da, bilo bi mi teško jer ne bih mogao sam to sve raditi bez njezine pomoći. Ne bih se osjećao dobro ni tako sretno i sigurno”.
U toj se rečenici najbolje vidi odgovor na pitanje zašto su pomoćnici u nastavi toliko važni.
Više od inkluzije
U javnosti se često govori o inkluziji kao o zakonskoj obvezi i pravu djece na obrazovanje. Međutim, u Osnovnoj školi Martijanec inkluzija se ne svodi na to da dijete samo sjedi u istoj učionici s vršnjacima. Ravnatelj Živković smatra da je prava inkluzija nešto puno dublje.
“Prava inkluzija znači da dijete ima osjećaj da pripada, da ga netko vidi, razumije i ne odustaje od njega. To je posao cijele škole, ne samo pomoćnika u nastavi ili stručne službe”, poručuje Živković.
Iako se posljednjih godina bilježe određeni pomaci kada je riječ o uključivanju djece s teškoćama u redovni obrazovni sustav, sugovornici se slažu da prostora za napredak još uvijek ima. Jedno od ključnih pitanja odnosi se upravo na položaj pomoćnika u nastavi, bez kojih bi mnogi učenici teško mogli ravnopravno sudjelovati u nastavnom procesu.
Ravnatelj smatra da bi prvi korak trebalo biti poboljšanje uvjeta rada i veće vrednovanje njihova posla.
“Ako govorimo konkretno o pomoćnicima u nastavi, mislim da bi prije svega trebalo poboljšati njihove uvjete rada i povećati njihova primanja. Odgoj i obrazovanje su poslovi o kojima dugoročno ovisi budućnost našeg društva i tu ne bismo smjeli štedjeti. Bolji financijski i radni uvjeti za sve koji rade u školskom sustavu sigurno bi podigli i razinu kvalitete”, naglašava Živković.
Priča iz Osnovne škole Martijanec pokazuje da pomoćnici u nastavi nisu samo podrška tijekom školskog sata, već važan dio života djece s teškoćama u razvoju. Njihova prisutnost pomaže učenicima da se osjećaju prihvaćeno, sigurnije i ravnopravnije među svojim vršnjacima, a svaki njihov napredak rezultat je zajedničkog rada škole, roditelja i njih samih. Primjer učenika Vanje potvrđuje koliko u društvu koje teži jednakim prilikama za svu djecu pomoćnici u nastavi nisu privilegija, nego nužnost.
Njihov rad možda nije uvijek najuočljiviji, ali njegov se značaj najbolje vidi u osmijehu, napretku i osjećaju pripadnosti djece kojoj svakodnevno pružaju podršku.
Autorica teksta: Lana Bogović
