Hrvatska 5. kolovoza obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, u sjećanje na oslobođenje velikog dijela zemlje od srpske okupacije. Ujedno se obilježava i 31. obljetnica Vojno-redarstvene operacije Oluja.
OPERACIJA OLUJA (Izvor: Wikipedia)
Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) velika je vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij izuzev istočne Slavonije, no ta i nekoliko sljedećih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.
Oluja je, uz Operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskoga rata. U operaciji je oslobođeno 10400 četvornih kilometara ili 18,4 % ukupne površine Hrvatske.
U objektivnoj pripremi za Operaciju Oluja snage HV-a – uz suglasnost vlasti BiH – izvele su, u mjesecima koji su prethodili Oluji, više uzastopnih operacija na područjima te susjedne države. One su dovodile područje Knina u poluokruženje: akcije Zima ’94., Skok-1, Skok-2 i Ljeto ’95.
Sa svoje su strane srpske snage tijekom 1994. godine pokrenule aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine – ovećega, ali izolirana područja pod nadzorom Armije BiH – koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Osim što bi ostvarivanjem takva cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala genocid u Srebrenici izvršen krajem srpnja 1995., njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane Ujedinjene Republike Srpske sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje – primjerice, kod Karlovca bio je pod nadzorom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara – bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja.[17]
Operacija Oluja za svega je jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključujući i one iz istočnog dijela BiH popunjene dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV-a i HVO-a u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke) te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Republike Zapadne Bosne. Operacija Oluja posve je omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za Operaciju Vaganj – koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci – nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskohercegovačkih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba raketiralo je iz odmazde više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.
Vojne snage Srpske Vojske Krajine do kraja su Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskim nadzorom, a 5000 vojnika iz sastava opkoljena 21. kordunskoga korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položilo je oružje pred HV-om.
Neposredno nakon Oluje, snage HV-a u suradnji s HVO-m i Armijom BiH nastavljaju napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke te u situaciji, kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine, sklapa se trajnije primirje uz međunarodno posredovanje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskome sporazumu, koji uspostavlja trajniji mir.
