Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je proslavljena u subotu, 15. kolovoza, u koprivničkoj Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Močilama, svetištu Majke Božje Močilske. Uz proslavu župne svetkovine, obilježeno je i 50 godina misništva mons. Leonarda Markača te njegov oproštaj od močilske župne zajednice, kojoj je kao prvi župnik služio pune 43 godine.
Središnjem misnom slavlju prethodila je jubilarna procesija koja je krenula od kapele svetog Jožefa na Varaždinskoj cesti. U procesiji su sudjelovali brojni domaći vjernici i hodočasnici iz susjednih župa. U molitvi i pjesmi hodočasnici su se uputili prema liturgijskom prostoru dvorišta močilske župne crkve, gdje je nastavljeno središnje slavlje svetkovine.
Svečano koncelebrirano misno slavlje predslavio je mons. Leonard Markač, dugogodišnji močilski župnik, dok je propovijedao preč. Tomislav Petrić, župnik Župe svetog Nikole biskupa u Koprivnici.
Na početku slavlja prisutnima se obratila župljanka Ljiljana Zagrajski riječima: “Danas je crkveno dvorište ispunjeno lepezom emocija: radosti jer ćemo u ovom velikom zajedništvu proslaviti blagdan naše Župe – Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, zahvalnosti na daru prvog župnika i njegovom služenju 43 godine u Močilama, ponosa i zahvalnosti jer smo bili dio stvaranja, rasta i župnog zajedništva u Močilama, sjetnosti i tuge jer se opraštamo ne samo od župnika, duhovnika, već i od prijatelja, susjeda, učitelja, uzora. Jednom riječju, velikim slovima zapisano, ČOVJEKA” – istaknula je ljiljana Zagrajski.
Pater Dragan Majić i župljanka te suradnica Renata Glavica uputili su prigodne riječi. Renata Glavica se prisjetila djece i mladih koje je mons. Markač okupljao kroz vjeronauk, zborove i različite susrete, obitelji kojima je bio oslonac te svih župljana kojima je tijekom godina bio mnogo više od župnika – duhovni otac, učitelj i prijatelj. Posebno je spomenula pokojnu časnu sestru Katarinu, čiji je životi i služenje također ostavilo duboki trag u župnoj zajednici. Osvrnula se i na časopis Močile, koji čuva povijest i uspomene župe, naglasivši kako je ipak najveće nasljeđe mons. Leonarda zapisano u ljudskim srcima – u vjeri djece koju je poučavao, obiteljima koje je pratio, bolesnicima koje je pohodio i svima kojima je donosio blizinu i utjehu. Na kraju mu je zahvalila za sve godine služenja, molitve i darivanja te poručila da njegov odlazak u mirovinu nije oproštaj jer će uvijek ostati dio močilske župne zajednice. Svoju je poruku zaključila riječima: “U Močilama će Vas uvijek čekati isti oltar, iste klupe i ista srca”.
U svojoj je propovijedi preč. Petrić govorio o otajstvu Uznesenja Marijina te o Mariji kao ženi vjere, nade i potpunog predanja Bogu. Svetkovina Velike Gospe, istaknuo je, nije samo spomen događaja iz Marijina života, nego i znak kršćanske nade. Marija svojim životom pokazuje put vjernosti Bogu i upućuje čovjeka prema Kristu, a njezino uznesenje podsjeća vjernike na konačni cilj kršćanskog života.
Liturgijsko pjevanje predvodili su župni zborovi Marija i Eshaton pod vodstvom i orguljaškom pratnjom mo. Josipa Pankarića i mo. Ivona Fabijanca.
Pjesan “Tebe, Boga hvalimo” sjedinila je hodočasničku i nebesku Crkvu u jedno. Glasovi brojnog mnoštva uzdiglo je srca i duše. Po kraju slavlja prigodni govor uputio je i dugogodišnji župljanin i suradnik, dr. med. Matija Evačić. Istaknuo je kako iza dugogodišnjeg svećeničkog služenja ne ostaju samo obnovljeni prostori, organizirani događaji ili sačuvani zapisi, nego prije svega ljudi koji su se osjećali prihvaćeno, saslušano i ohrabreno. Upravo u tome, naglasio je, leži posebnost služenja preč. Leonarda – u njegovoj sposobnosti da od župe napravi mjesto kojemu se čovjek uvijek može vratiti. Neke se službe mogu završiti, ali odnosi koji su tijekom njih nastali ne prestaju.
U zahvalama su sudjelovali i drugi predstavnici župe, a mons. Markaču predani su prigodni darovi kao znak zahvalnosti za desetljeća njegova služenja.
Posebno mjesto u završetku slavlja imao je oproštajni govor mons. Leonarda Markača. Govoreći pred svojim župljanima i hodočasnicima, prisjetio se početaka svoga služenja u Močilama, ljudi s kojima je tijekom desetljeća surađivao, brojnih župljana koje je pratio kroz život, ali i pokojnih, bolesnih, starijih, djece i mladih.
Završni govor mons. Leonarda Markača
Poštovani župljani, dragi hodočasnici, braćo i sestre u Kristu!
Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, rekao je stari mudri Propovjednik, a ja pridodajem da sve na ovom svijetu ima svoj kraj. Ništa ovdje nije vječno.
Na današnji dan prije 43 godine, kao kapelan u župi svetog Nikole, s tadašnjim župnikom preč. Silvijem Brezovačkim, došao sam na proštenje u tada zavjetnu kapelu, danas župnu crkvu u Močilama. Pri samom odlasku iz Koprivnice, poštar mi je uručio dekret o osnutku župe i mojim imenovanjem za prvog župnika u Močilama s nastupom na Malu Gospu, 8. rujna 1983. godine.
Nisam tražio Močile, a nikad poslije nisam tražio premještaj i tako su se jedna za drugom nagomilale godine, njih 43. Vjerujem da je tako Bog providio. Neka mu je hvala i slava. Hvala Bogu za ovaj lijepi dan, hvala mu za vas dobre ljude koji ste svojom nazočnošću uzveličali ovo slavlje. Znamo da Bogu pripada svaka hvala pa i onda kada hvalu iskazujemo ljudima. Iskazujem hvalu svim znanim i mnogim neznanim ljudima koji su svojim molitvama, žrtvama i dobrim djelima pomogli mi doći do oltara i čvrsto me uz njega vezali. Zahvaljujem svojim pokojnim roditeljima i braći koji su mi za života puno pomogli, a sada vjerujem da me kod Boga zagovaraju. Hvala živoj braći koji me prate svojim molitvama i na razne druge načine.
Dozvolite mi da u nekoliko riječi odam hvalu svima koji me na osobit način zadužuju da im se zahvalim. Hvala braći svećenicima, koji su, mnogi izdaleka, došli zajedno sa mnom Bogu zahvaliti za godine koje sam djelovao ovdje u Močilama. Što smo tijekom ovih godina učinili, bilo u materijalnom ili u duhovnom pogledu, ocjenu prepuštamo Svevišnjemu. Vjerujemo da će On najbolje nagraditi sve one koji su na bilo koji način pomogli u rastu i životu naše župne zajednice. Molim vječni mir svojoj pokojnoj sestri Katarini Florijani, koja mi je tridesetak godina pomagala u mojim župnim i župničkim poslovima, sve na slavu Božju. Bez dobrih suradnika, ja ne bih mogao učiniti ništa. Ne mogu ih sve nabrojiti jer mnogi župljani nisu ni svjesni da su bili dobri suradnici. Hvala im.
Crkveni odbornici nekoć, danas ekonomski vijećnici, pomagali su i savjetovali u ekonomskim pitanjima. Članovi pastoralnog vijeća na razne su načine doprinosili za duhovni rast naše župe. Liturgijsko pjevanje u župi, uvijek je bilo na visokoj cijeni. Zato hvala svim pjevačima koji su u raznim uzrastima, tijekom svih ovih godina, uljepšavali svetu liturgiju. Djelovala su tri zbora, i to mješoviti zbor Marija, zbor mladih Eshaton i dječji zbor Zvončići. Vodili su ih sve vrsni zborovođe. Prisjećam se tako: č. s. Monike Cestar, Jadranke Slobođanac, mo. Vlade Dolenca, prof. Marije Jurašin, Dražena Kiša, Martine Tomas i danas aktualnih prof. Josipa Pankarića i Ivona Fabijanca.
Moje vrijeme svete službe i zajedničkog života s vama je prošlo. Prošlo je kao san. Svjestan sam da u svemu nisam ispunio Božju volju. Ta i ja sam samo čovjek. On, koji se i bez mojih zasluga udostojao ubrojiti me među svoje levite, neka ne bude prestrog prema meni. Isto molim i vas, draga braćo i prijatelji. Ja nikada neću i ne mogu zaboraviti ovaj meni povjereni narod. Za svaku lijepu riječ, za svaki prijateljski susret, molim nagradu kod Boga.
Pred očima sada imam sve moje župljane s kojima sam se tijekom mnogih godina susretao. U srcu nosim sve bolesnike i starce koje sam obilazio u njihovim domovima, u bolnici i staračkim domovima. U srcu su mi svi muževi i žene ove župe čije sam napore i žrtve znao i znam cijeniti. Duboko u moju memoriju utkana su djeca i mladež ove župe. Oni su bili moja radost i uvijek su budili nove nade. Spominjem se s posebnim pijetetom pokojnih župljana koje sam ispratio i od njih se oprostio na našem groblju. S boli u srcu prisjećam se svih župljana koji su napustili svoje obitelji i svoju domovinu i otišli u tuđinu. Znam da im nije lako. Boga molim da se vrate, i to što prije.
I na kraju. K vama dolazi novi župnik. Zove se Tomislav Leskovar. On će nastaviti gdje sam ja stao. On će vam naviještati isto Evanđelje koje sam vam i ja naviještao. Dijelit će vam svete sakramente, družiti se s vama. Primite ga kao Božjeg poslanika.
Svima vama domaćim župljanima, kao i hodočasnicima iz susjednih župa koji ste uvijek rado dolazili u Močile, govorim iskrenu hvalu i na sve zazivam Božji blagoslov”.
Ovogodišnja Velika Gospa u Močilama tako je bila istodobno proslava župne svetkovine i trenutak retrospekcije i zahvalnosti. U središtu je bila Marija, zaštitnica župe, ali i zajednica koja se okupila oko oltara kako bi Bogu zahvalila za sve što je primila tijekom proteklih desetljeća te za čovjeka koji je najveći dio svoga svećeničkog života proveo upravo među njima.
Velikoj Gospi prethodila je trodnevna duhovna priprava. Mise su tijekom trodnevnice predslavili vlč. Damir Slamek, preč. Dominik Vukalović i vlč. Josip Župan. Na samu svetkovinu slavljene su još jutarnja misa, koju je predslavio vlč. Dario Levanić, župnik Župe Presvetog Trojstva u Reki, a slijedi večernja misa u 18 sati koju će predslaviti vlč. Damir Slamek.
Euharistijsko zajedništvo nastavljeno je za obiteljskim stolom.
Foto: Marko Horvat / Nexus produkcija
Video: Petra Ratković
