Subota, 21. svibnja 2022.

Biskup Radoš predvodio misu povodom 25 godina djelovanja Dnevnog boravka djece ‘Dr. Antun Bogdan’ u Čakovcu

Prije mise sve je okupljene djelatnike, volontere, korisnike i njihove obitelji, kao i predvoditelja slavlja mons. Božu Radoša pozdravio domaćin fra Anđelko Rakhel

Preporučujemo

Varaždinski biskup Bože Radoš predvodio je u Čakovcu misu za korisnike, djelatnike, volontere, donatore i prijatelje Dnevnog boravka djece „Dr. Antun Bogdan“ Čakovec.

Ustanova Caritasa Varaždinske biskupije, Dnevni boravak djece „Dr. Antun Bogdan“ Čakovec prošle je godine navršila 25 godina rada ustanove. Tim povodom u petak 7. siječnja u čakovečkoj crkvi svetog Nikole biskupa misu za korisnike i njihove obitelji, djelatnike, volontere, donatore i prijatelje predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s generalnim vikarom Varaždinske biskupije mons. Antunom Perčićem i fra Anđelkom Rakhelom. Prije mise sve je okupljene djelatnike, volontere, korisnike i njihove obitelji, kao i predvoditelja slavlja mons. Božu Radoša pozdravio domaćin fra Anđelko Rakhel.

Biskup Radoš se uvodeći u misno slavlje obratio okupljenima riječima: „već 25 godina napuštate u jutarnjim satima svoju kuću i odlazite u jednu drugu kuću koja je vaš dom, to je dom Antuna Bogdana. Tamo želimo napraviti jednu obiteljsku klimu jer želimo zajedno živjeti. Danas smo došli iz te kuće, iz naših kuća u ovu Božju kuću. Želimo u ovoj kući pronaći onoga koji je rođen za nas, Isusa koji je po tijelu ušao u našu ljudsku povijest i postao jedan od nas. Neka nam Gospodin izbistri oči vjere kako bi ga mogli prepoznati, njemu se klanjati, diviti i ispunjeni Njime poći svojim kućama.“

U svojoj je homiliji biskup Radoš polazeći od završnih riječi naviještenoga Evanđelja kako su Isusu donosili „sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja — opsjednute, mjesečare, uzete — i on ih ozdravljaše“, rekao kako smo i mi došli danas donoseći Isusu svoje bolesnike, ali i sami sebe jer svi smo potrebni ozdravljenja duše. Želimo biti blizu onoga koji je svjetlo svijeta, koji je prije 25 godina svijetlio po svećeniku Antunu Bogdanu, po njegovoj dobrotvornosti njegova kuća postaje kuća u kojoj ljudi u potrebi doživljaju Svjetlo. Njegova kuća postaje prozor kroz koji Svjetlo ulazi u živote korisnika i obitelji Dnevnog boravka. Gospodin svijetli u toj kući i po djelatnicima koji su u pomaganju ove djece pronašli životni poziv. Po njima Gospodin želi biti prisutan u životima ove djece koja trebaju posebnu brigu i posebnu pažnju, koja su rođena u slabome tijelu, ali koja nam posebno pričaju o Bogu koji se rodio u našem ljudskom, slabom tijelu.

Želimo zastati nad riječima Evanđelja koje nam opisuju početak Isusovog djelovanja tamo gdje je najveća tama: „zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska“. Upravo tamo gdje je mrak, odbacivanje, teškoće, muke, tamo Isus želi biti prisutan i donijeti svjetlo.

„Želimo blizinu Onoga koji može, hoće i jest svjetlost svijeta, da unese više svjetla, radosti u naš život“, rekao je biskup Radoš i nastavio s tumačenjem poziva apostola Ivana u Prvoj poslanici da ne vjerujemo svakakvome duhu: „Duh svijeta odbacuje one koji su slabi, duh svijeta odbacuje one koji ne mogu svojim rukama nešto doprinositi, duh svijeta ima svoje oči koje gledaju izvana, ali Duh Božji gleda iznutra. On gleda bogatstvo koje se ne može vidjeti izvana već iznutra. Bogatstvo koje se može vidjeti u obitelji u kojoj živi dijete s posebnim potrebama, bogatstvo koje vidite Vi koji radite s njima. Ne zavaravajmo se s različitim duhovima. Duh Božji je onaj koji kaže da je Isus došao u tijelu, da je došao u Betlehemu i da stalno dolazi po tijelu. Da dolazi po tijelu koje je slabo, krhko, koje možda nikada neće prohodati. Bog dolazi u tijelu koje je Božje tijelo. Krist se utjelovio u svakom onome koji je slab, koji je potreban pomoći drugih, u onome tko ostaje kao dijete i treba pomoć drugih.“

Svi smo mi pozvani prepoznati Isusa u onima koji su potrebni naše pomoći, pomaganje njima je put našeg duhovnog rasta jer kršćanska duhovnost je vrlo konkretna i tjelesna. Kršćanska duhovnost počinje od tijela koje je pored mene, od čovjeka s kojim živim, od djeteta s posebnim potrebama koje mi je Gospodin dao i po kojem želi moje spasenje, da se približim Njemu, da hodam s njime u Njegovom svjetlu kako bi nam dao radost života.

Svoju je homiliju biskup Radoš zaključio molitvom: „U teškoćama, u magli svakodnevice možda ne vidimo uvijek svijetlo, ali molimo Gospodina da probije svaku našu maglu, svaku našu tamu, da naš život bude tako konkretan da opipamo Boga u čovjeku koji je pored nas, da osjetimo njegove osjećaje i onda kada nam je jako teško, kad osjetimo teret kojega ne možemo nositi, da osjetimo kako je Gospodin tu i daje nam posebno poslanje jer nas posebno voli. Molimo za sve korisnike Dnevnog boravke, za sve roditelje koji s povjerenjem donose i dovoze svoju djecu, molimo za sve one koji tamo rade da svi na svoj način budemo nositelji Njegova svijetla i da tako rastemo u duhovnosti tijela, u duhovnosti svakodnevice kako nam Isus danas kaže i da budemo onda od njegovog Duha.“

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratila i ravnateljica Dnevnog boravka dr. Antun Bogdan Kristina Novaković riječima: „Prošlo je 26 godina od prvih dana u našoj Caritasovoj kući, kući koja danas nosi ime svećenika koji je darovao svoj dom za brigu o djeci s posebnim potrebama. Kroz godine mijenjao se naziv, dograđen je paviljon u dvorištu, uvedene su nove usluge, djeca su postala odrasli ljudi, prošlo je puno ljudi koji s bili dio naše male Caritasove obitelji. Mala smo ustanova, ali činimo jedan cijeli svijet onima zbog kojih smo tu. Čast nam je što ste i vi svi danas dio našeg djelovanja. Od samog početka do danas postajala je ista vjera u svrhu našeg rada, vjera da nas Bog prati i da nas nosi na svojim rukama. Bezbroj puta bili smo svjedoci Njegove providnosti. U teškim trenucima, a ima ih jako puno, snagu nalazimo u molitvi, zajedništvu i ljubavi. Naš Dnevni boravak je mjesto gdje učimo cijeniti što nam je dano i biti zahvalni na onome što imamo, a može nam biti u trenutku oduzeto. Učimo biti spremni pomoći i dati dio sebe za druge, odreći se svojih želja, potreba, za dobro drugih i pronaći svoju snagu u žrtvi za druge. Nije li to bit ljubavi? Proteklih 26 godina možemo zahvaliti brojnim ljudima, donatorima, volonterima, prijateljima i podupirateljima koji nas nose u svojim djelima i molitvama. Hvala vam u ime korisnika i njihovih obitelji i nas djelatnika na prihvaćanju različitih, na pružanju prilike da i oni koji su najmanji među nama pokažu najbolje od sebe. Hvala svima koji vide dalje od nogu koje ne mogu hodati, ruku koje ne mogu pisati i jezika koji ne može pričati. Naši korisnici, naši prijatelji su mnogo više od toga. U ime svih nas želimo svima puno sreće, zdravlja, ustrajnosti i Božje pomoći na svim vašim putevima u novoj godini.“

Nakon govora ravnateljice Dnevnog boravka biskup Radoš je prije završnog blagoslova kazao: „Znamo da ljudska hvala nije dovoljna, ali Bog ima puteve i načine kako će od dara učiniti radost i jednima i drugima: onome tko daje i onome tko prima i u toj radosti pronaći će i sebe i Boga.“

- Advertisement -

Najnovije objave