Iako mu je tek 30 godina, stoper Borca iz Imbriovca Nikola Grabar odlučio je na kraju sezone zaključiti bogatu igračku karijeru.
Ostavio je Grabar dubok trag u županijskom nogometu nastupajući za Tehničar i Borac iz Imbriovca, osvojio je niz trofeja. Prije toga bio je u Kalinovcu, a prošao je Slavenovu školu.
Zaposlen je u Podravki te će se više posvetiti poslovnim obvezama i privatnom životu, no najavio je kako će uvijek ostati vezan uz nogomet. Hoće li to biti samo u ulozi gledatelja ili nekoj drugoj, pokazat će vrijeme.
Nikolu smo na početku razgovora upitali zbog čega se odlučio za kraj karijere?
– Više je faktora u igri, ali svi zajedno doveli su do toga da sam sebi kažem “dosta mi je”. Još od tinejdžerskih dana, imao sam par težih ozljeda, operacija i još koječega i s godinama se, kao i kod mnogih, nakupilo bolova koji više jednostavno nisu vrijedni toga. Životni prioriteti su se promijenili, imam još puno drugih interesa i OK je malo zaustaviti se i pogledati u drugom smjeru – rekao nam je Nikola Grabar.
Kako si zadovoljan ostvarenim?
– Zadovoljan sam brojnim poznanstvima i odličnim odnosima koje sam imao, i imam, s ljudima gdje god sam igrao. Mislim da je to najvrednije što može ostati svakome tko je u sportu. Trofeji su divni, ne moramo se lagati, i još je divnije ako to netko zapamti i spomene za x godina, ali nije presudno. Ako ću za pet, deset ili više godina moći pogledati na svoju “karijeru” s jednakim mislima koje imam sad, bit ću zadovoljan.
Po čemu ćeš pamtiti klubove u kojima si igrao?
– Moj matični klub je Slaven i, kao Koprivničancu, pamtim ga po ponosu koji sam imao svaki put kad sam odjenuo taj dres. Kalinovac pamtim po uvjerljivom naslovu u premijernoj sezoni Međužupanijske lige. Iako sam tamo bio samo sezonu i pol, igrao sam s apsolutnim legendama županijskog nogometa – Želježnjakom, Belobrkom, Pepelkom, Manojlovićem… za tada još mene klinca, to je bilo možda i presudno iskustvo u tom trenu.
Tehničar ću svakako pamtiti po dominaciji iz sezone u sezonu i dobronamjernoj utrci s tadašnjim suigračem Hudakom po broju naslova. Kasnije me malo zeznuo, ali opraštam mu, hahaha!
Za kraj, Borac. Otvoreno tvrdim da je Borac, nakon svega, moj klub. Tu sam se najdulje zadržao i najviše uživao. Iako zadnjih par sezona nije bilo posebno produktivno, barem ne kako smo navikli, sveukupno je bilo nezaboravno. Kad sam već spominjao legende u Kalinovcu, ne mogu ne istaknuti Fažona, Oršića i ostale koji su igru u Imbriovcu činili pravim guštom.
Koji ti je najdraži gol?
– Ovo je najjednostavnije pitanje! Za pobjedu 1:0 u finalu Kupa 2021. protiv Križevaca.
A najdraži trofej?
– Vidi pod gornje pitanje. Jedini trofej koji mi je tad nedostajao. Te se sezone sve poklopilo, iako je krenula loše. Na kraju smo u prvenstvu s četvrtog mjesta na polusezoni i osjetnog bodovnog zaostatka uzeli naslov, a na kraju i duplu krunu uz Kup. Ta ekipa je najbolja u kojoj sam igrao. Možda su neke druge bile i dominantnije, ali ova je bila posebna. Igrali smo jedni za druge i za grb, baš onako kako i treba. To se na kraju i isplatilo.
Koji trener ti je najbolje ‘sjeo’?
– Najdulje sam bio sa Zlatkom Andrašićem u Borcu pa smo i imali najsnažniji odnos. Od svih koje sam imao, Andro je definitivno onaj koji je bio najbliži nama igračima. Što se trenera tiče, žao mi je što nikad kasnije nije bilo prilike da opet zaigram pod Goranom Mikolajem koji mi je bio trener još nekad kao klincu u Slavenu. Tek sam s godinama počeo cijeniti neke stvarne igračke, ali i životne vrijednosti koje mi je usadio, a nekih se još uvijek čvrsto držim.
S kojim suigračem si se najbolje slagao na terenu?
– S onim s kojim sam se znao i najviše porječkati – moj imenjak Krušelj. Na terenu i izvan njega, osoba za koju sam znao da mi uvijek čuva leđa. Igrali smo zajedno sedam sezona i bilo nam je OK.
Kojeg je napadača bilo najteže i najnezgodnije čuvati?
– Ako uzmemo u obzir i mlađe kategorije, definitivno Livaju. Odigrali smo tri, četiri utakmice međusobno kao petnaestogodišnjaci, šesnaestogodišnjaci i bio je već tad iznad mnogih. Moćan, brz, obje noge… Kapa dolje.
Gdje je u publici najbolja atmosfera u nižim rangovima natjecanja?
– Uvijek je bila dobra atmosfera u utakmicama koje su nešto odlučivale. Znalo je to biti u Imbriovcu, Cvetkovcu, Kunovcu, Križevcima… Bitan je značaj utakmice i rezultata. Istina je dok volimo reći da se na nekim niželigaškim utakmicama zna skupiti više gledatelja nego na prvoligaškim.
Je li Elitna liga dobra zamisao?
– Na kraju dana, je. Troškovi putovanja su manji i skoro svaka utakmica ima neku draž. Iako, mislim da je nogomet u međužupanijskog ligi kvalitetniji, kao i suđenje, ali, istovremeno, suludo je da neki klub iz naše županije na ovoj, amaterskoj razini putuje u Velike Zdence, Garešnicu i slično udaljena mjesta.
Za kraj, hoćeš li na bilo koji način ostati vezan uz nogomet?
– Uvijek!
