Ponedjeljak, 30. siječnja 2023.

FOTO Putopis by Stjepan Odobašić // Na čaju s jordanskim beduinima

Beduini su vrlo gostoljubljivi, rado će vas pozvati na čaj od mente u svoj šator. Obitelj je osnova društva, nekoliko obitelji čini klan, dok nekoliko klanova čini pleme

Preporučujemo

Pustinjski beduini. Zovu ih nomadima Bliskog istoka, a oni su utjelovljenje arapskog ideala slobodnog čovjeka koji sa stadima deva krstare pustinjama i oazama, čitaju iz zvijezda, podižu šatore daleko od ostatka svijeta i uživaju i neprikosnovenom miru prirode i pastirskog života. Upoznati pustinjske beduine! Tko to ne bi želio? Za vrijeme boravka u Jordanu ukazala mi se jedinstvena prilika za to.

Želio sam vidjeti kako ti ljudi žive, o čemu razmišljaju, kakvi su im običaji. Svojevrsnu intrigantnost dala mi je informacija o slučaju jedne Britanke koja se udala za beduina i ostala živjeti s njim pod beduinskim šatorom. Spomenutu knjigu vidio sam u gradu starih Nabatejaca, jordanskoj Petri, kako je prodaju na jednom improviziranom štandu.

Stjepan Odobašić u beduinskom šatoru
Stjepan Odobašić u beduinskom šatoru // Foto: Zrinka Odobašić

No kažu, ništa novo, mnogo se žena iz cijelog svijeta udalo za beduine i prihvatilo njihove običaje i način života. I kasnije kad smo se džipovima vozili po poznatoj pustinji Wadi Rum (čitaj = Vadi Ram) pokušao sam odgonetnuti gdje je ta beduinska posebnost, no nekoliko dana je zaista premalo vremena kako bi ih još bolje upoznao…

GRAD U MOJSIJEVOJ DOLINI

Odsjeli smo u hotelu Golden Tulip, te u prohladnu večer prošetali malim gradićem Wadi Musa. Ništa posebno. Hotel je osrednji, hrana osrednja. U Petru, grad starih Nabatejaca došli smo u jutarnjim satima. Teško je povjerovati da smo ovdje i da ćemo vidjeti ovo svjetsko čudo od grada isklesanog u stijenama. Mnogi od vas su ovaj grad vidjeli u filmovima o Indiana Jonesu. Grad je isklesan u stijenama u Mojsijevoj dolini. S nama je jordanski kolega, novinar Ghassan (čita = Gazan), veliki poznavalac Petre, njene povijesti te života beduina. Ubrzo smo se sprijateljili, dao su ma nadimak Gazda i takvo oslovljavanje je ostalo tijekom cijelog našega druženja. Pojasnio sam mu što ta riječ znači u Hrvatskoj pa je nadimak srdačno prihvatio. Kasnije smo se dopisivali putem SMS-ova i mailova.

Petra
Petra // Foto: Stjepan Odobašić

Petra, je zaista nešto najljepše na svijetu. Toliko je dobro sakrivena da se i ne vidi s ceste. Grad na raskršću karavanskih puteva izgrađen je prije otprilike 2.000 godina, no od strane Europljana bio je zaboravljen do prije 200 godina. Pričalo se da postoji skriveni grad, no za sve je zaslužan Švicarac Burckhardt koji je došao u Siriju, naučio arapski jezik i prešao na islam. Putujući po arapskom svijetu došao ovdje i otkrio Petru. Nije nedvosmisleno dokazano kako su Nabatejci nazivali svoj glavni grad. Stari zavjet spominje mjesto u Edomu imenom Sela (stijena, kamen).

U Petru ulazimo kroz dugačak i uzak kanjon, Bab as-Siq, koji se proteže među stijenama višim od 100 metara. Već je sam kanjon fascinantan; stijene mijenjaju boju od bijele, žute, ružičaste, crvene pa sve do plave. Uz jednu je stranu kanjona vidljiv kanal kojim su Nabatejci s obližnjeg brda dovodili vodu u Petru tako da ni pod opsadom nisu ostajali bez vode.

Petra je zaista veličanstvena
Petra je zaista veličanstvena // Foto: Stjepan Odobašić

U razgledavanje možemo ići konjskom zapregom ili jahanjem na konjima. Vozači traže napojnicu od tri jordanska dinara (1 euro = 1 jordanski dinar), no mi se radije odlučujemo za pješačenje. Tako možemo više toga snimiti, a i ne žuri nam se. Treba uživati što dulje u ovoj ljepoti. Izvan Petre nalazi se brdo Jebel Haroun na vrhu kojega je grob Arona, Mojsijeva brata. S tog vrha, uz Aronovu grobnicu, otvara se nevjerojatan pogled na okolicu, na stjenovita brda u kojima je uklesan grad. Petra je grad koji se ne vidi dok ne uđeš u njega.

Dio beduina danas prodaje suvenire u Petri
Dio beduina danas prodaje suvenire u Petri // Foto: Stjepan Odobašić

Prvog beduina susreli smo negdje na polovici putovanja kroz uski klanac, a prodavao je CD-ove s beduinskom glazbom te razglednice. Beduini su inače prije živjeli u Petri no kako je ovaj grad postao prvorazredna turistička atrakcija, jordanska vlada iselila je beduine i sagradili im kuće izvan Petre. No beduini se svakog dana vraćaju ovdje kako bi prodavali suvenire i nakit.

PETRA JE NAJLJEPŠA NA SVIJETU

Dolazi sve više posjetitelja iz cijelog svijeta. Za nekoliko sati u Petri je bilo nekoliko tisuća posjetitelja. U grad možete doći i sa sjeverne strane no taj dio je puno nepristupačniji. Na vrhu brda nalazi se monumentalna građevina El-Deir gdje su nekada živjeli redovnici. Thomas Edward Lawrence (poznatiji kao “Lawrence od Arabije”), piše u svom djelu “Sedam stupova mudrosti”: Petra je najdivnije mjesto na svijetu. I zaista je imao pravo.

Jahanje deva
Jahanje deva znacajan je prihod koji dolazi od turista

Danas se Petra smatra jednom od najvećih znamenitosti Bliskog istoka. Iza manjih krpa oblaka povremeno izviruje sunce, no nije pretoplo. Srećom hodamo i nije nam hladno. Možemo birati između 2 restorana; jedna je skuplji drugi jeftiniji. Odlazimo na kavu s kardamonom u onaj jeftiniji, no kava je užasno skupa, cijena je 2,5 JD (oko 20 kuna). Sve je poprilično prljavo. Obilazimo Petru koja je ujedno i arheološki lokalitet, a susrećemo i prvu prodavačicu suvenira, beduinku. Žena je jako lijepa. Nešto zna engleskog, a od nje kupujemo novčiće, jedan nabatejski, te jedan rimski. Dobivam od nje dozvolu za snimanje. Teško joj je odrediti starost, dajem joj 35 godina, no žena ima vrlo lijepe crte lica.

Beduinka
Od ove beduinke kupili smo stare novčiće // Foto: Stjepan Odobašić

Dolazimo do još dvije prodavačice. Jedna od njih pita nas odakle smo. Žena je srednjih godina i obučena u beduinsku haljinu. Njena petogodišnja kćerka iskorištava našu konverzaciju i nudi mi razglednice Petre. Dijete je vrlo sugestivno i sve čini ne bih li kupio njene razglednice. Njena majka me pita što sam kupio u Petri? Kažem joj; stare novčiće! Traži me da joj pokažem. Kad ih je pogledala kaže da su lažni, i odlazi u baraku te iz (tobože) posebno spremljenog plastičnog omota donosi svoje novčiće govoreći da su oni koje sam kupio lažni. Vidio sam prije toga da je kćerki pripremala ručak koji se sastojao od pečenih jaja. U željeznoj kutiji nalazio se žar, uzela je tavu i jaja su začas ispečena, no malena je vidjevši mene ostavila jelo i pokušala biti dobar trgovac. Sve je vrlo prljavo, a tava kao da nije od prve upotrebe uopće prana. Ostavio sam beduinke i pošao snimati deve koje njihovi vlasnici iznajmljuju turistima. Jedno jahanje je 5-10 JD. Uzbudljivo. Kasnije smo u pustinji Wadi Rum jahali devu za 3 JD. Deva inače košta oko 5.000 – 6.000 kuna, a na posebnoj su cijeni bijele deve.

HOBS – BESKVASNI KRUH

Pokušavam se cjenjkati s beduinom koji prodaje nanizane deve-zvončiće. Za 1 komplet traži 5 JD. Želim za unuke kupiti dva kompleta, spušta mi cijenu na 4 JD po komadu, a onda ni dinar manje. Pitam kako to da je tako čvrst u cijenama.

– A gdje je moj profit? – pita me.

– Imam četiri žene i 12 djece, moram ih nahraniti.

Beduini iznajmljuju deve za jahanje
Beduini iznajmljuju deve za jahanje // Foto: Stjepan Odobašić

Beduini su inače vrlo gostoljubivi. Rado će vas pozvati na čaj od mente u svoj šator. Njihovi šatori se prave od devine ili kozje dlake. Ako padne kiša na to, onda kapi klize. Znači, vrlo ugodno je ispod. Inače, oni se u takvim šatorima sele od oaze do oaze, od posla do posla. Pod je prekriven šarenim tepisima, a šatori su podijeljeni u prostor u koji dolaze gosti i dio za obitelj.

Beduinski suveniri
Beduinski suveniri // Foto: Stjepan Odobašić

Obitelj je osnova društva, nekoliko obitelji čini klan, dok nekoliko klanova čini pleme. Beduini (riječ znači stanovnici pustinje) koji žive u Wadi Rumu, jedinoj crvenoj pustinji izvan Afrike, još uvijek žive pravim nomadskim životom. Bave se uzgojem deva, koza, ovaca, seleći stalno svoje šatore u potrazi za pašnjacima.

Već tisućljećima žive na isti način. Ne poznaju granice i to im je danas najveći problem kada prelaze područja Sirije, Jordana, Iraka i Saudijske Arabije. Često su u zatvoru zbog „ilegalnog“ prelaza granice, no oni to ne gledaju na taj način. Ne poznaju politiku, iako je u jordanskom parlamentu od 120 zastupnika čak 11 iz beduinskih redova. I izraelski Knesset ima jednog beduina zastupnika. Dnevno im je dovoljna čaša mlijeka, pokoja datulja, malo sira. Rado jedu jogurt koje se zove laban, a glavni im je obrok beskvasni kruh koji nazivaju hobs. Ne zadržavaju se dugo na istom mjestu te traže nove pašnjake i izvore vode.

VOŽNJA DŽIPOVIMA PO PUSTINJI

Potrošačka kultura započela je pomalo nagrizati tradicionalan način života beduina, no ne još dovoljno. Neki su napustili deve, kupili motorna vozila, radio-aparate televizore i sve to instalirali u svoj šator. Zato se ne treba iznenaditi ako na nekom od šatora ugledate satelitsku antenu. Od 6 milijuna stanovnika koliko broji Jordan, 1 % su beduini. U Izraelu ih ima oko 170.000.

Prava čarolija je započela u pustinji Wadi Rum. Čekaju nas spremni džipovi za vožnju po pustinji. Pijesak je crvenkaste boje, sitan, naprosto vam miluje dlanove kad ga prosijavate kroz ruke. Naš vozač je postariji beduin. U kraćoj foto-pauzi odmara se, a neki vozači su prostrli tepih i mole se. Pokušavam ih snimati no vrlo oštro reagiraju.

Ghazan
Ghazan // Foto: Stjepan Odobašić

Prilazi im Ghazan i nešto tumači, a onda dolazi k meni i savjetuje me, kako pozdraviti. Uz obavezan pozdrav; selam alejkum! uspijevam razgovarati s njima. Gazda mi savjetuje da ih pozdravima riječju hadžija. Nakon toga dobivam dozvolu za snimanje njih trojice, no da nije bilo gazde… Jedan od njih, najstariji izuzetno je počašćen što sam ga pozdravio na arapskom jeziku. Neki turista je također htio snimati no odbili su ga vrlo grubo. Beduini su ponosni ljudi i nisu baš najsretniji što su se udaljili od tradicionalnog života. Iako su gostoljubljivi, mi stranci, za njih nevjernici, nismo im baš po volji.

Beduini vole da ih oslovite s hadžija, jer to je naziv za muslimana koji je bio na hodočašću u Meki. Ako i nije bio tamo, taj epitet mu godi. Beduini su nevjerojatno veliki vjernici. Vješti su vozači. Dolazimo u prvi beduinski šator gdje nam nude čaj od mente. Šator je prostran, a zbog turista obitelj je izašla (otjerana je da bi turisti ušli) i odmara se na pijesku nedaleko od šatora. Čaj poslužuju muškarci. Čaše se ne peru, jer nema vode, no moramo biti pristojni i popiti čaj. Svladavamo osjećaj nelagode, no domaćinima se ne smijemo zamjeriti. Sjedamo u džipove i krećemo do sljedećeg šatora udaljenog oko kilometar. Ovdje već zapaljena vatra. Visoke stijene zaklanjaju sunce, puše vjetar, pa nam godi toplina beduinskog ognjišta u šatoru. Domaćini nas ponovno časte beduinskim čajem. Ćaskamo. Gazda nam pokazuje načine vezivanja keffiyeh marame koju nose beduini, Palestinci i općenito Arapi. Jordanska je crvene boje, a palestinska je crna. Ghassan nam daje informaciju da je crna marama s gustim kockicama zapravo kurdska.

Čaj od mente u beduinskom šatoru
Čajem od mente posluđili su nas muškarci // Foto: Stjepan Odobašić

Na obližnjoj stijeni vidim njihove grafite, odnosno obavijesti isklesane u kamenu. To su informacije o tome kojeg je plemena ovo područje, koje sve opasnosti vrebaju itd.
Presretan sam što su mi beduini dozvolili snimanje. Gledam ta stara izbrazdana beduinska lica. Koliko je životnog iskustva zapisano u tim borama. Beduin poznaje svaki pedalj pustinje, mjesto gdje će naći vodu, grmići mu pričaju priču o tome kada je zadnji puta padala kiša, znaci u pijesku govore tko je ovdje prije njega prolazio, otkuda je došao, koliko je deva prošlo itd. Kad nekog od njih smrt zatekne u pustinji na istom mjestu se i pokopa, a grob se označava s dva obična kamena uz koje se ostavlja pokojnikova osobna imovina kojom se mogu koristiti putnici. I ovdje je riječ o svojevrsnoj solidarnosti za pustinjske putnike. Pomaganje je glavna vrlina beduina.

ŽIVOT NA PRIRODAN NAČIN

Zanimljivo je, kako ističu beduini, da oni gotovo nikada ne traže pomoć liječnika. Žive zdravo i prirodno, a ako su bolesni primjenjuju vlastitu medicinu koja se temelji na ljekovitom bilju. No razlog nije samo u odbijanju, liječnik im je daleko, a nemaju ni zdravstveno osiguranje. U slučaju sukoba nikada ne zovu policiju, jer kako kažu svaki beduin zna svoja pravila i sami rješavaju slučajeve, a pozivanje policije bio bi znak slabosti. Prisutna je krvna osveta. Jedan muški vrijedi u tom slučaju kao četiri žene.

Znači, ako netko ubije muškaraca iz drugog plemena zauzvrat to pleme može ubiti četiri žene. Osnove pravnog sustava u svijetu beduina su “oko za oko”, “zub za zub” i institut časti. Ovo nigdje nije zapisano a prenosi se iz generacije u generaciju. Kazna smrću se u beduina smatra opravdanim u tri situacije: krađa deve, kad muškarac uvrijedi ženu i kod bračne nevjere. U takvim slučajevima smrću se kažnjavaju i žena i muškarac. U sukobu dviju obitelji posreduje treća obitelj. Suđenje se zasniva na svjedocima, a u slučaju krivokletstva beduin izgubi čast, što mu je najteže u samoj zajednici. Ako se na sudu kao svjedok pojavi žena njeno svjedočenje nikada nije upitno, jer se smatra da žene beduina ne lažu. Žena bez odobrenja oca ili muža ne može ništa učiniti, pa joj je položaj otežan, a ne može si pomoći ni u slučaju fizičkog zlostavljanja.

‘Tržnica’ u pustinji // Foto: Stjepan Odobašić

I na kraju jedna zanimljivost. Mladi beduin Ahmet Ramzi, koji turistima i vjernicima koji pohode ove krajeve iznajmljuje devu, kao “taksi”, za deset dolara, da se na njoj popnu pod sam vrh Mojsijeve gore je rekao: Mi beduini, sto kilometara odavde u svim pravcima, redovito (uz islamske blagdane) slavimo tri sveca: Mojsija, svetu Katarinu i svetog Jurja. Od obitelji do obitelji redovito slavimo i druge kršćanske svece. To nam je kasnije potvrdio i Gazda.

Snimamo posljednje kadrove pustinje Wadi Rum i uživamo u njenim ljepotama. Na maloj dini tragovi pustinjskog guštera. Pustinja je okrutna. Dani su vrući, a noći hladne. Nema vode ni struje. Hrane nema u izobilju, a do vode se teško dolazi. Nema ljepšega nego navečer uz vatru s beduinima obučenim i njihove galabije slušati beduinsku glazbu, gledati vedro zvjezdano nebo i piti čaj od mente. Kad su jednog beduina pitali što bi učinio da mu netko dade milijun dolara on je spremno odgovorio: Otišao bih u pustinju, podigao šator te kupio još koza i dvije deve.

Portret beduina
Portret beduina od kojeg smo dobili dozvolu za snimanje // Foto: Stjepan Odobašić
- Advertisement -

Najnovije objave

Vezane vijesti